Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Ove nedjelje, treće u nizu, slušamo pouke u kojima Isus izlaže načela i savjete za one koji žele biti njegovi učenici. Konačni je cilj učeništva, prisjetimo se, postići blaženstvo života a izbjeći nesreću i propast. Put do blaženstva je put ljubavi (agape) koja ima uzor u Božjoj očinskoj ljubavi prema nama. To je beskrajno milosrdna ljubav koja ne odustaje od sebe ni onda kada se nađe nasuprot najgorim neprijateljstvima, mržnji, progonima, smrti… Ne odustaje jer je uvjerena da samo ljubavlju može svladati svako zlo, pa i smrt samu.
Prva Isusova pouka u današnjem evanđelju glasi: Ne može slijepac slijepca voditi. Sljepoća ovdje predstavlja neznanje i zablude o Bogu i njegovoj volji za čovjeka. Za neznanje o Bogu može imati opravdanje samo onaj koji nije imao priliku spoznati istinu. Međutim, kada se radi o zabludama koje su posljedica nečijeg vjerskog nemara ili u kojima netko tvrdoglavo ustrajava i ne želi ih rasvijetliti, onda za nj nema opravdanja. Ovo je osobito veliko upozorenje učiteljima vjere (svećenicima, duhovnicima, vjeroučiteljima, roditeljima, kumovima…). Kada oni, koji trebaju druge poučavati, slijepo robuju zabludama, onda su u tami i svi oni koji ih slušaju. Time je njihova odgovornost pred Bogom veća. Kome je više dano, od njega će se više i tražiti, rekao je Isus.
Puno je onih koji žive u tami grijeha i zabluda zato što nisu imali dobre učitelje i uzore vjere. Evanđeoski primjer takve sljepoće su mnogi pismoznanci i farizeji Isusova vremena. Tu je bio korijen njihova sukoba s Isusom koji je doveo do njegove osude i smrti. Zablude prema Bogu kad-tad dovedu do progona samoga Boga.
Duhovna sljepoća je vrlo realna opasnost za svakog vjernika. Zato ovo ne smijemo shvaćati kao Isusov obračun s neistomišljenicima, već kao najozbiljniji poziv svima nama, a osobito učiteljima vjere, da budemo vjerni učenici i da se trajno trudimo rasti u vjeri.
Nije učenik nad učiteljem, kaže dalje Isus. Ovime upozorava svoje učenike da se ne umisle i ne počnu umjesto Božje naviještati svoju mudrost. Isusova riječ je punina istine. On je Učitelj nad učiteljima. Njega trebamo slušati i naviještati. Ipak, velika je napast za svakog vjernika, pa tako i za učitelje vjere, da se Isusovu riječ polovično prihvaća, da je se namjerno izokreće, iskrivljuje, prilagođava grješnoj ljudskoj naravi kako bi bila lakša, ljepša, ugodnija, privlačnija, razumljivija… Mnogi su katolici danas podlegli ovoj napasti. U svojoj će sljepoći kazati kako su katolici, kako vjeruju u Krista, ali ne prihvaćaju njegovu riječ o svetosti života, o svetosti braka, o naravi i svrsi ljudske spolnosti… Unatoč jasnom nauku Crkve, za koju vjerujemo da autentično tumači Božju riječ, i zdravoj pameti također, oni će bez imalo krzmanja odobravati pobačaj, eutanaziju, spolnu razvratnost i nastranost, tzv. istospolni brak, medicinske zloupotrebe vezane za začetak ljudskog života, pričest za one koji se ne odriču grješnih odnosa… Činit će to osobito onda kada im to donosi kakvu korist: političku, materijalnu, popularnost kod ljudi, opravdanje vlastitih grijeha… Ova duhovna sljepoća danas je u Crkvi poprimila razmjere prave epidemije. Zarazila je, na žalost, i mnoge koji u njoj imaju najodgovorniju zadaću poučavanja.
U ovoj pouci božanski nas učitelj Isus podsjeća kako smo svi mi prije svega njegovi učenici. Istinu spasenja, koju nam on donosi, trebamo ponizno i u cijelosti primati. Nikako polovično, ili je oholo prekrajati po vlastitom nahođenju. Takva ”istina” ne oslobađa.
Sljedeća Isusova pouka glasi: Zašto gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne vidiš? Izvadi najprije brvno iz svoga oka pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. Ovdje Isus upozorava na licemjernu sklonost da se drugoga lako osuđuje, dok se svoje grijehe i mane grubo zanemaruje. Potrebno je opominjati druge. Potrebno je upozoravati na zlo i grijeh. Ne smijemo pred zlom nikada zatvarati oči. Međutim, kada to činimo licemjerno, onda time ne potičemo na dobro već samo izazivamo još veće razmirice i podjele.
Ova pouka je ozbiljna opomena svakome ponaosob. Ali opet i nama katolicima kao zajednici, kao Crkvi. Teško se oteti dojmu da lako primjećujemo grijehe i zablude drugih, osobito onih koji ne vole Crkvu, kleveću je i izruguju, pa im lako dijelimo moralne lekcije, dok svoje grijehe licemjerno guramo pod tepih. Ogavno zlo pedofilije i sodomije među klerom, zloupotreba crkvene moći i privilegija, neodgovorno upravljanje crkvenim dobrima… sve su to brvna u našim očima koja lako ne opažamo, dok drugima i najmanje trunje vadimo iz očiju. Licemjerje je najopakija bolest za vjerničku dušu. Osobito je pogubna kada se zavuče u mentalitet vjerničke zajednice.
Na kraju Isus se usredotočuje na ljudsko srce. Kao što se stablo prema plodovima prepoznaje, tako se i čovjekovo srce prepoznaje po njegovu govoru i djelima. Naše srce je naša duhovna riznica. Iz nje izlaze naše riječi i djela. Isus nas poziva da u svoje srce pohranjuje samo najvrijednije duhovno blago. To je blago Božje riječi, koja nam utjelovljena dolazi u osobi Božjeg Sina Isusa.
mons. Marinko Mlakić
