Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Prošle nedjelje u misnom evanđelju slušali smo Isusov dojmljivi govor o blaženstvima i opomenama. U njemu Isus poučava svoje učenike putu koji vodi do blaženstva i upozorava ih na put koji vodi u nesreću i propast. Blaženstva su poziv svima nama da razmišljamo i djelujemo na Isusov način, koji je, međutim, potpuno protivan onomu što nam nameće naša ljudska narav. Danas slušamo nastavak tog govora. U njemu se iznosi cijeli niz praktičnih uputa, jednako izazovnih, koje proizlaze iz blaženstava.
Isus najprije iznosi četiri imperativa: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“, a zatim ih dodatno potkrjepljuje primjerima i tumačenjima.
Mi iz našeg životnog iskustva dobro znamo kako je teško ostati dobar u zlu svijetu, pravedan u nepravdi, istinoljubiv pred laži i licemjerjema, dobronamjeran prema onima koji ti žele zlo… Naša narav nam nameće stav da svoje neprijatelje mrzimo i da se veselimo njihovoj nesreći, da nepravednike nesmiljeno kažnjavamo, da lašce i licemjere preziremo, da onima koji nas proklinju uzvratimo jednakim zazivanjem zla nad njihove živote.
Isus nas poziva da se opiremo takvim nagnućima. To nisu načela koja bi jednog kršćanina trebala voditi u djelovanju. Zašto? Zato što takav način postupanja ne čini čovjeka blaženim niti oplemenjuje svijet, već nas ostavlja u vrtlogu zla i grijeha. Samo milosrdna i bezuvjetna ljubav dokida poredak zla i smrti u svijetu te nas otvara punini blaženog života u Bogu. Ljubiti samo onoga koji tebe ljubi, to nije ljubav već sebeljublje. Činiti dobro samo onima koji tebi dobro čine, to nije dobrota već trgovina. Pozajmljivati samo onima koji će ti vratiti, pogotovo ako će to biti još s kamatama, to nije milosrđe već parazitiranje na tuđoj nesreći. Hvaliti samo one koji tebe hvale, to nije istinoljubivost već tašta zabluda. Sve to čine i grješnici, kaže Isus. U tome nema nikakva dobra djela. Riječima sv. Pavla to je način na koji razmišlja prvi Adam, zemljani. To je logika tijela…
Isus, drugi Adam, nebeski, nas poziva na uzvišeniju ljubav, na ljubav koja nije motivirana ničim drugim osim ljubavlju samom. To je božanska ljubav, milosrdna i bezuvjetna, koju prema svima nama iskazuje naš Otac nebeski. Božanska ljubav drugome želi blagoslov i sreću uvijek, bez obzira tko taj drugi bio i kako on na nju uzvraćao. Nikada i ni u kom slučaju ne pristaje zlo i mržnju. Uvijek im se opire svom svojom snagom. Zbog toga nikada na zlo ne uzvraća zlom, na mržnju mržnjom, na nepravdu nepravdom ili na kletvu kletvom. I zbog toga bezuvjetno ljubi, čini dobro i oprašta jednako pravedniku i grješniku, prijatelju i neprijatelju…
Isusov učenik, prožet tom ljubavlju, ne ljubi neprijatelja u prvom redu zato da bi ga odvratio od mržnje, iako mu to svim srcem želi. Na žalost, to se u našem iskustvu češće ne dogodi nego li dogodi. Isusov učenik ne ljubi niti zato da bi stekao zasluge na nebu, iako ih time nesumnjivo stječe. Niti zato da bi možda Kristu pokazao koliko mu je vjeran, iako mu time najbolje iskazuje svoju vjernost. Isusov učenik, autentični kršćanin, ljubi jednostavno zato što je to u njegovoj kršćanskoj naravi i ne zna drugačije. Zato što je duboko zahvalan Bogu na njegovoj očinskoj ljubavi, toliko da ga ona potpuno ispunja i potpuno upravlja njegovim djelima.
Božanska ljubav, naravno, ne potječe iz grješne ljudske naravi već od Boga. Samo je u njemu možemo pronaći i samo nas ona može obdariti istinskim blaženstvom. Da bismo bili prožeti takvom ljubavlju, potrebno je osloboditi se bilo koje druge, lažne ljubavi: polovične ljubavi, sebične ljubavi, nedosljedne ljubavi, neodgovorne ljubavi, neuredne ljubavi… Potrebno je biti milosrdan kao što je milosrdan Otac naš nebeski.
mons. Marinko Mlakić
