Homilija: 3. nkg C – Riječ koja ispunja Pismo – mons. M. Mlakić

Misno evanđelje ove nedjelje najprije nam donosi prolog Lukina evanđelja. U njemu saznajemo da sveti pisac svoje evanđelje upućuje stanovitom Teofilu. Teofil znači Bogoljub. Tko je on ne znamo točno. Može biti Lukin pokrovitelj, netko njemu jako blizak, a može biti i zamišljena osoba koja predstavlja svakog iskrenog bogoljuba, koji Boga želi pravo i dobro upoznati. Luka piše Teofilu s ciljem da ga učvrsti u pravoj vjeri u Isusa Krista u kojoj je poučen. Zacijelo je to njemu bilo potrebno. Naime, kako sam evanđelist navodi, mnogi su tada pisali o Isusu. Nije bilo jednostavno razaznati što je od svega toga autentično i korisno za ispravan rast u vjeri, a što iskrivljeno i štetno.
Ovdje je važna poruka za nas. I mi smo danas okruženi mnogim različitim pogledima kako na Boga, duhovnost i religiju općenito tako i na Isusa Krista. Evanđelje nam je zato jednako potrebno, kao i Teofilu, da Boga pravo upoznamo i da živimo istinsko zajedništvo s njime. Evanđelist Luka, koji sam nije susreo zemaljskog Isusa, za vjerodostojne svjedoke uzeo je one koji su od početka bili s njim i ostali do kraja njegovi sluge. To su apostoli. Mi danas tu istu sigurnost možemo pronaći u Crkvi. Ona svoj evanđeoski nauk baštini od istih apostola.

Nakon prologa slijedi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi. Bilo je to u samim počecima njegova javnog djelovanja. Isus čita Izaijino proroštvo o Pomazaniku Božjem i tumači da se ono po njemu ispunja.

Iz načina na koji sveti pisac opisuje ovaj događaj sasvim je očito da njegova namjera nije samo u tome da vjerno prenese tijek događaja već da svojim čitateljima dade snažnu pouku vjere u Isusa. Isus je Pomazanik Božji. On, koji dolazi da ispuni Pismo, jedini je kadar otvoriti ga i nama ga pravo protumačiti. Bez njega za nas ono uvijek ostaje zatvoreno i nerazumljivo. Samo on je Učitelj koji ga s autoritetom tumači. Isus je za nas otvoreno Sveto Pismo, utjelovljena i živa Božja Riječ koja nam govori. Ulaženjem u sakramentalno zajedništvo s njime, mi izravno upoznajemo Boga i njegovu misao. Otkrivamo njegovu svetu volju za sebe i za cijeli svijet te stječemo potrebnu milost da u toj spoznaji živimo. Zato smo pozvani da poput Nazarećana u sinagogi upiremo svoje oči u nj, kako bismo ga mogli što vjernije čuti i nasljedovati.
Ovaj događaj zbio se u sinagogi u dan Gospodnji. Naš dan Gospodnji je nedjelja, a naša sinagoga župna crkva. U euharistijskom zajedništvu s braćom i sestrama mi susrećemo živoga Krista koji nam govori i koji nas hrani svojim presvetim tijelom.

Izaijino proroštvo, koje Isus dolazi ispuniti, naviješta blagovijest siromasima, sužnjima oslobođenje, vid slijepima, slobodu potlačenima. O kakvoj se blagovijesti i oslobođenju radi? Kada i kako će se sve to ostvariti?

Svi znamo kako se stanje zla, ropstva i patnje u svijetu nije bitno promijenilo ni nakon Izaijina proroštva, ni nakon Isusa, ni u naše vrijeme. Vrlo vjerojatno će tako i sutra biti. Očito je da susret s Isusom neće siromasima osigurati novac i blagostanje, potlačenima ukloniti tlačitelje, sužnjima zajamčiti pravedan sud, slijepima ozdraviti oči… Drugim riječima, ne radi se ni o kakvom povijesnom prijevratu koji bi izvana mijenjamo zemaljsku povijest. Ovdje se radi o drugačijem prijevratu. I on je puno snažniji od bilo kojeg povijesnog prijevrata.

Blagovijest nam kaže da stanje siromaštva, ropstva, nepravde i patnje nije Božja volja za čovjeka. Nije nikada bila niti će biti. Bog jamči i sve čini da to stanje dokonča. To je blagovijest Božje milosne ljubavi i blizine, koja nikoga ne zaboravlja, nikoga ne odbacuje, nikoga ne osuđuje… Ona, naravno, neće biti blagoslov ni najmanjeg grijeha, niti zatvaranje očiju pred strahotama zla… Ne! Međutim, istinsko ropstvo koje zarobljava dušu čovjeka je ono nutarnje u kojem ga zarobljava grijeh, grijeh oholosti, pohlepe, požude, zlopamćenja, mržnje, neopraštanja… U takvom stanju čovjek nije sposoban za život u ljubavi. Ostaje zarobljen, slijep i bijedan. Nije sposoban biti ono što je i za što je stvoren. To je ropstvo, koje Bog po Isusu Kristu uklanja.

Ukloniti grijeh, ali pri tome spasiti grješnika, što je Božja nakana, nije moguće nikakvom zemaljskom silom, nikakvom revolucijom, već jedino božanskom ljubavlju. Samo ljubav koja je spremna poništiti sebe do kraja može na kraju i potpuno pobijediti. To Isus dolazi izvršiti.
Pred tom Božjom ljubavlju najbolje što možemo učiniti jest da i sami priznamo da smo siromasi i da nam treba njegova blagovijest, da smo sužnji grijeha i da nam treba njegovo oproštenje, da smo slijepi zbog svojih zabluda i da nam treba njegovo svjetlo, da nas pritištu naše slabosti i patnje i da nas samo on može osloboditi.

mons. Marinko Mlakić

Pogledajte još

Nedjeljna homilija: Šesta vazmena nedjelja C – Ostati u ljubavi Kristovoj – mons. Marinko Mlakić

Evanđeoski odlomak kojeg čitamo u svetim misama ove nedjelje dio je Isusovog dugog oproštajnog govora …

Nedjeljna homilija: Šesta vazmena nedjelja C – Ujedinjeni u Duhu Svetom – fra Josip Klarić

Čovjek u svom životnom hodu nailazi na mnoge različitosti. Neke od njih prihvaća, a neke …

Nedjeljna homilija: Peta vazmena nedjelja C – Nova zapovijed za novi svijet – mons. Marinko Mlakić

Evanđeoski odlomak dio je Isusova oproštajnog govora učenicima na Posljednjoj večeri. Nakon što im je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *