Šibenska biskupija Šibenska biskupija
autor: Branimir Višić
8. veljače 2019. godine. Parkiralište pred crkvom sv. Katarine Aleksandrijske u Ljubitovici. Dvadeset četvoro mladih, predvođeni župnim zborom kreću na 240 km dug put. Odredište: Vrhbosanska biskupija, Lašvanska dolina, Središnja Bosna – rodni kraj našeg župnika.
Kratka molitva i zaziv zagovora Blažene Djevice Marije, sv. Ante (koji nas ispraća iz svoje kapelice na izlazu iz sela ) i naše zaštitnice sv. Katarine vrijede više nego sigurnosni pojasevi i zračni jastuci. Prgomet-Bisko-Trilj i eto nas u tren na graničnom prijelazu Kamensko. Obilazimo Buško jezero i spuštamo se prema Duvanjskom polju u kojem je okrunjen kralj Tomislav, a prvu pauzu radimo u gradu koji nosi njegovo ime. „Protegli smo noge“, popili kavu, obavili konverziju valuta, pa sa dovoljno koncentracije možemo slušati kratko predavanje našeg profesora dr. Ante Topčića o povijesnom značaju ovog kraja. Prošli smo Šuicu i pred nama se pruža bijelo prostranstvo kupreškog polja a pogled nam ograničava samo magla koja prekriva Stožer i Kupreška vrata. Netom prije Kupreških vrata dah oduzima prekresna crkva sv. Obitelji u Kupresu; „najveća je u BIH“ – objašnjava župnik. Ostavljamo Kupres iza sebe i spuštamo se prema Skopaljskoj dolini; Bugojno – Donji Vakuf i nakon nešto više od 4 sata vožnje, eto nas na odredištu – u Travniku.
Prva stanica našeg putovanja je Katolički školski centar „Petar Barbarić“. Dočekuje nas domaćin don Damjan Soldo, brat našega bivšega župnika don Ivana, koji nam pokazuje sjemenišnu crkvu sv. Alojzija Gonzage i ukratko nam priča o povijesti sjemeništa i o životu časnog sluge Božjeg Petra Barbarića. Na kraju odlazimo u kriptu crkve na mjesto gdje je nakon drugog svjetskog rata zakopano i zazidano tijelo Petra Barbarića da bi se sakrilo od naroda. (Slika 1) Rastajemo se od don Damjana, kojega smo zamolili da pozdravi don Ivana koji je zaslužan što imamo zbor kakvoga danas imamo te nastavljamo put prema franjevačkom samostanu u Gučoj Gori.
U crkvu sv. Franje Asiškog uvodi nas i o mučnoj povijesti samostana priča profesor s franjevačke teologije u Sarajevu fra Velimir Valjan. Iako je većina nas znala koliko je teško bilo kroz povijest ali i danas biti katolik u BIH, mislim da smo pravu sliku o burnoj povijesti našeg naroda u Lašvanskoj dolini stekli upravo u ovom samostanu. „Samostan je 4 puta bio uništen“ – priča profesor Valjan; prvi put krajem 15. st kad su Turci osvojili Bosnu, drugi put 1764. u požaru.Zadnje dvije devastacije dogodile su se kronološki gledano nama mnogo bliže, pa stoga postoji mnogo više detalja kojima se fra Velimir služi u opisu tih događaja. Treće uništenje samostana dogodilo se 1945. kad su partizanski „osloboditelji“ protjerali njemačke jedinice i spalili crkvu i samostan te uništili svu kulturnu baštinu i arhiv. Dok sjedimo u crkvi i slušamo ovo kratko predavanje, iza leđa prof. Valjana vidimo uništenu oltarnu fresku i slutimo o čemu je riječ; U hrvatsko-muslimanskom sukobu 1943. islamski ratnici iz arapskih zemalja (muđehedini) potpomognuti nekadašnjim susjedima muslimanima iz susjednih sela ušli u Crkvu i razbili sve križeve te bojom uništili fresku (Slika 2.). Sa lijeve strane oltara nalazi se mozaik „Isus ozdravljuje slijepca od smrti“ na kojoj su Isusu izvađene oči, a s desne strane iznad tabernakula slika „Pieta“ na kojoj su Gospi uradili isto. Ove dvije pokraj oltara su obnovljene, a oltarnu fresku su pregledali stručnjaci i nemoguće ju je restaurirati, kaže nam fra Velimir. Mučno je to slušati. U glavi se vrte dva pitanja. Prvo uzrokovano užasom povijesnih događaja, napose ovih najnovijih; Što je to u ljudima da im toliko zadovoljstvo pričinja nanošenje zla drugom čovjeku? A ovo drugo: Što je to ove ljude još uvijek zadržalo na ovom prostoru i otkud im snaga nakon svega što su proživjeli i dalje se boriti, a našim ljudskim očima gledano, svjetla nema na vidiku?
Fotografiramo se u samostanskom dvorištu pored osakaćenog i strojnicama prostrijeljeng kipa sv. Franje (Slika 4.) koji namjerno nije obnovljen te stoji kao spomen na ljudsku ludost i zlobu. Obilazimo samostanski muzej podijeljen u tri dijela: arheološki, sakralni i dio koji obuhvaća umjetničke slike domaćih autora. Pozdravljamo se s našim voditeljem i gvardijanom fra Dragom Pranješom i krećemo prema našoj rezidenciji u sljedeća dva dana – Planinarski dom „Erich von Brandis“ na Galici (Vlašić). Nakon uspona od gotovo 1000 m nadmorske visine i pola sata vožnje dolazimo na odredište. Idilična atmosfera; oko pola metra snijega okružuje kuću na osami, a u dobro zagrijanu kuću nas uvodi i dobrodošlicu iskazuje vrijedni domar Marko Boto. Nakon smještaja u sobe, silazimo na večeru i zajedničko druženje.
Subota 9. veljače 2019. g. Svanulo je bistro i sunčano jutro na 1509 mnv, a dok pijemo kavu napajamo duše u pogledu na idilu koja nas okružuje. Spuštamo se prema Travniku, a u 1000 m spusta vremenske prilike se znatno mijenjaju pa nas u gradu dočekuje magla. Vozimo se prema Vitezu i u Novoj Bili skrećemo prema brdu Kalvarija. Nakon uspona pješačkom stazom dolazimo do drvene crkve sv. Ante – remek djelo moderne arhitekture savršeno uklopljeno u ambijent šume u kojoj se nalazi (Slika 5). „Ovdje se za petak uoči Cvjetnice i na Gospu Žalosnu okupljaju tisuće hodočasnika i znali smo po 5 sati bez prestanka ispovijedati“ – priča nam župnik. Od crkve prema vrhu brda pokraj staze su postaje križnoga puta.
Na samom vrhu nalazi se crkva Gospe Žalosne koju su 1913. izgradili Isusovci (Slika 6.). Magla nam ne dopušta potpuno uživanje u pogledu prema Vitezu i Novoj Bili pa se spuštamo i nastavljamo put prema sljedećem odredištu – Etno selo Čardaci. Dvadesetak rustikalnih kuća razbacanih po travnatim površinama koje sijeku kamene staze okružene umjetnim jezerima. Viseći pješački most vodi nas na lijevu obalu rijeke Lašve, a tu nalazimo vodeni park i ribnjak u kojem se uzgaja pastrva. Nakon toga odlazimo pogledati moderne sportske terene „Romari“ u vlasništvu Bojana i ivane Rajković. Ovaj mladi braačni par nas je dočekao u kafiću unutar centra i slušajući ih kako su i što uradili shvatili smo da od govora kako treba pomoći madima nema ništa nego treba imati hrabrosti i vjere u Boga pa mlade odvući sa ceste i od kladionica. Trenutro centar redovito posjećuje oko 200 korisnika igrajući nogomet, košarku, tenis… Vrijeme je ručka i već drugi put u dva dana, po jednoglasnom izboru, na meniju je travnički ćevap. Siti i pomalo nestrpljivi probijamo magleni pokrivač i brzo napredujemo prema skijalištu na Vlašiću. Slijedi ono što smo danas nestrpljivo čekali. U moru bjeline koju para samo tirkizno plavo nebo, visoko na padini skijališta, bilo na skijama ili sanjkama, teško je razlikovati dob onih koji njima upravljaju – ovdje su svi djeca.
Sunce se naslonilo na jugozapadne obronke Babanovca, a mi već pomalo umorni, krećemo prema planinarskom domu. Magla u dolini se raskinula i ljubazni domar nas upućuje na vidikovac udaljen 500 m od doma s kojeg puca pogled na cijelu Lašvansku dolinu. Gase se zadnje zrake sunca i naše kamere potpisuju kapitulaciju. Temperatura je već debelo u minusu, dok 24 mladih nastavlja druženje u toplini planinarskog doma uživajući u čorbancu kojeg je spremila vrijedna ruka i široko srce našega domaćina Tihomira.
Peta je nedjelja kroz godinu. Spremamo svoje stvari i slažemo ih u mini bus. Pijemo zadnju kavu na Galici i nakon fotografiranja pred planinarskim domom (Slika 8.) krećemo prema župi sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu. U župnoj kući pokraj prekrasne kamene crkve (Slika 9 i 10.) dočekuju nas ljubazni domaćini i župnik fra Dario Udovičić s čajem i „mezom“. Nakon kratke okrijepe, krećemo na sv. Misu.
U velikoj, pravokutnoj, jednobrodnoj crkvi sv. Mihovila hladan zrak i tišinu para zvuk orgulja i 15 glasova ljubitovačkog zbora: „Dođite prignimo koljena“. Nakon sv. mise pozdravljamo se s župnikom i krećemo na ručak. Ostala je još jedna stanica prije povratka kući. To je bivša župa našeg župnika; župa Presvetog Srca Isusova u Pećinama. Visoko iznad Novog Travnika u snijegu, skrivena, smjestila se prelijepa župna crkva. Dočekuje nas župnik don Goran Kosić i uvodi u crkvu. Sunce kao da je znalo – baš u taj čas provirilo je iz oblaka da nam pokaže svu ljepotu vitraja (Slika 12.), ove u posljednjem ratu uništene crkve.
Kažu da je ovdje prije rata živjelo oko 2500 ljudi a danas je samo 91 stalni stanovnik – mahom starije osobe. Svjesni su, kažu – da ovdje nekoga intezivnijeg života u budućnosti nema. Upravo zbog toga pokraj crkve započet je i u završnoj fazi radova duhovni centar s velikom dvoranom i stambenim prostorom na katu, koji će po završetku moći primiti između 25-30 osoba. Idealno za duhovne obnove. Meditativnu atmosferu ovog mirnog, od civilizacijskog zagađenja izoliranog mjesta, upotpunjuje slap na mjesnom potoku pokraj vanjskog oltara na kojem se za Presveto Srce Isusovo održava sv. Misa. Upravo na tom mjestu obavljamo zadnje fotografiranje (Slika 13.) i pozdravljamo se sa župnikom uz dogovor da naš sljedeći posjet bude na svetkovinu Presvetog Srca Isusova kad će naš zbor predvoditi liturgijsko pjevanje.
Pećine – Bugojno – Kupres – Livno – Kamensko i s „naše“ strane onog što nazivaju granica završavamo ovu priču o granicama. O ljudskoj zlobi koja nema granica i još više o neograničenoj snazi koju ljudi Srednje Bosne crpe iz Gospodina. O neograničeno velikom srcu naših domaćina Tihomira i Karmele Fišić koji su, nakon što su jedne siječanjske nedjelje u Ljubitovici čuli mlade kako pjevaju pozvali u posjet, te snijeli sve troškove puta i boravka u ovom prekrasnom kraju. Ovi ljudi žive onu Isusovu iz Matejeva evanđelja – ne traže uzvrat za svoja dobra djela i najveću radost i zadovoljstvo im pričinjamogućnost da to dobro za druge naprave.
U svoju Ljubitovicu se vraćamo obogaćeni iskustvima iz prve ruke o turobnoj povijesti našega naroda u Srednjoj Bosni, novim prijateljstvima i najboljim primjerom širine srca ljudi koji tamo žive. Mi koji imamo privilegiju da živimo unutar granica matične države, trebamo davati maksimalnu podršku ostanku hrvatskog naroda u toj povijesnoj hrvatskoj postojbini. Prva prilika pruža nam se uskoro i zahtjeva minimalan napor, a riječ je o tjednu solidarnosti sa Crkvom u BIH. Zahvalom Gospodinu za ovo hodočašće i za ljude koji su nam ga omogućili, i sve one koje smo na njemu susreli, završavam ovaj kratki izvještaj. Izvještaj o križu naše braće u Srednjoj Bosni koji, mada pritisnuti s mnogo više teškoća nego mi, još uvijek s nadom svoje korijene ne čupaju iz svoje Bosne, jer tu svoju nadu crpe iz temelja u koji su zatisnuli svoj križ – iz najčvršćeg kamena, Zaglavnog kamena.
