Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Slavlje Božića svoj vrhunac doživljava u ponoćnom slavlju. U središtu je evanđeoski tekst o Isusovu rođenju u štalici u Betlehemu, Josip i Marija, jaslice, pastiri, stada, anđeo Gospodnji i slava Gospodnja. Sve ove slike uz melodije božićnih pjesama stvaraju u nama idilično raspoloženje. Božićni prizori duboko su usađeni u našu kulturu i u naša životna iskustva. To je jako dobro. Ipak, to može postati zapreka da u sveti tekst uronimo dublje i ozbiljnije. A to je nužno da bismo u njemu otkrili sadržaj vjere koji nam on želi posredovati.
Evanđelist Luka započinje vrlo svečanim tonom te događaju Isusova rođenja daje povijesni kontekst. Spominje cara Augusta, upravitelja Sirije Kvirinija, popis pučanstva te Josipov i Marijin put u Davidov grad Betlehem, jer je Josip bio iz loze Davidove. Rođenje Isusovo povijesni je događaj. Bog se zbilja utjelovio i došao među ljude u točno određenom povijesnom trenutku i mjestu. Božanski Spasitelj Isus je postao stanovnik stvarnoga svijeta, svijeta vladara i upravitelja te ljudi i naroda kojima oni upravljaju. U tom i takvom svijetu Bog djeluje. Djeluje čudesno i otajstveno te ga upravlja prema punini spasenja. Čudesno zato što je sve što Bog čini čudesno, uzvišeno, savršeno i radi čovjekova spasenja. Otajstveno zato što Bog ne djeluje onako kako bismo mi očekivali. On djeluje tiho, neprimjetno. Ulazi među nas na način koji je istovremeno tako običan i tako čudesan kao što je rođenje svakog djeteta, rađanje svakog života, istovremeno nešto najobičnije i najčudesnije.
Luka samo rođenje opisuje vrlo jednostavnim riječima: Mariji se navršilo vrijeme da rodi. Porađa sina u štalici, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. Povija ga i polaže u jaslice. Od prvog trenutka dolaska na svijet Isus dijeli sudbinu čovjeka. Neprihvaćanje, rađanje u jaslicama i štalici, priprosti i prezreni pastiri (zajedno s carinicima i drugim okorjelim grješnicima smatrani su nečisti i zbog toga nevrijedni poštovanja), sve to predočava krajnju bijedu svijeta od koje se grčevito želimo spasiti. Ali sami ne možemo. Bog, da bi nas izveo iz te bijede, sam u nju dolazi.
Poklon priprostih pastira te odsutnost pripadnika drugih staleža (svećenika, pismoznanaca, uglednika…) nagovještava kako će ga kasnije, kada bude naviještao Radosnu vijest, neznatni slušati a mudri i umni odbaciti i osuditi. Drugim riječima, potrebno je da budemo ponizni da bismo u Isusu prepoznali Spasitelja i doživjeli njegov dolazak, dok nas umišljenost i taština zasljepljuju.
Bog se rodio u jednom povijesnom trenutku i na jednom mjestu na Zemlji. Međutim, anđelove riječi pastirima, slava Gospodnja koja ih je obasjala i silna nebeska vojska koja pjeva hvalu Bogu otkrivaju nadvremensko i nadprostorno značenje tog jednostavnog događaja. Božje utjelovljenje u središtu je cijele naravne i nadnaravne stvarnosti. Prema njemu je usmjerena sva dotadašnja povijest svijeta a budućnost tek po njemu zadobiva pravo usmjerenje i dovršetak.
Isusovo rođenje ispunjenje je Izaijina proroštva o dolasku svjetla što rasvjetljuje sve tmine pa i samu mrklinu smrti (prvo čitanje). Tama, koliko god bila mrkla i smrtna, ipak je samo privremeno stanje koje će se promijeniti dolaskom pravoga svijetla. Takvo svjetlo, prorokuje Izaija, može doći samo od Boga. Zato on nadahnuto naviješta kako će sam Bog ući u našu povijest tako što će se roditi kao dijete. Na svojim plećima će imati vlast. Ime će mu biti Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni… Uklonit će svaki jaram ropstva te učvrstiti pravdu i mir. Njegova vlast će se protezati nadaleko i neće imati kraja. Sve to dogodit će se zbog toga što je Gospodin u svojoj ljubavi privržen svome narodu.
Isus je svjetlo koje dolazi s neba. Ono se može vidjeti samo očima čiste vjere. Tko živi u milosti i istini, taj je od svjetla i samo on može doživjeti pravu radost. Tko živi u grijehu i zabludi, taj je u tami. U tami radosti nema.
U Spasitelju Isusu, piše sv. Pavao (drugo čitanje), očitovala se milost Božja, spasiteljica svih ljudi. Milost označava puninu Božje ljubavi prema nama. Ta ljubav je milosrdna, silna, vjerna, nježna, dobrohotna, strpljiva… Njezine plodove još u potpunosti ne uživamo. To će se, kako se nadamo, dogoditi kada Krist konačno uspostavi svoje kraljevstvo na nebu i na zemlji. Međutim, već sada snagom vjere možemo otajstveno doživjeti njegovu slavu. Da bi naša vjera bila živa i snažna potrebno je da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te živimo razumnim, pravednim i pobožnim životom.
