Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Vjernici župe Baldekin hodočastili su od 25. i 26. siječnja u Suboticu i Vukovar. U nastavku donosimo fotografije i reportažu sa hodočašća Maria Daneka.
Rano, malo prije četiri sata u jutro, ulazimo u autobus. Po običaju, don Tomislav Puljić, naš dragi župnik, naloži svima tišinu i “nastavak” spavanja do nekog “pristojnog” doba dok :”Pivci ne zapivaju”, kako voli reći.
Onako, u polu tami, prolaze svjetla auto puta, ali i misli lete, kamo idemo i redaju mi se slike već viđenog i već znanog. Zaspati ne mogu iako pokušavam i zatvaram oči na silu. Subotica mi je nepoznata, ali Vukovar? Pa čak i strepnju osjećam jer idemo prema mjestu koje je na poseban način obilježilo našu nedavnu prošlost, a mogao bi reći, iz dana u dan, obilježava i svaki trenutak današnjice. Strepim, jer ćemo se približiti i osjetiti samo lagani dašak iskustava i patnje tih dragih ljudi koji su imali snagu i srce izreći riječ: STOP – nećete dalje. Ljudi koji su živjeli za sadašnji trenutak, jer sutrašnji im nije značio ništa, jer taj “sutra” mnogi nisu doživjeli dajući ono naj vrijednije što imaju.
Pravi razlog i ideja za naše hodočašće je bilo obećanje đakonu don Danielu Katačiću da ćemo, ako ikako budemo mogli, doći na njegovo ređenje. Došao je iz daleke Subotice u Šibenik, došao je na ređenje Prvog stupnja svome prijatelju don Grguru Alvižu i tom prigodom je bio u našoj župi kada smo ga i upoznali kao ugodnog i jednostavnog mladića. Dirljiva je bila slika dvojice đakona za oltarom, slika koju nismo vidjeli mnoge godine.
Put je protekao uz uobičajeni program koji je don Tomislav osmislio. Program za koji se pripremi i koji vješto isprepleće sa duhovnim temama. Jutarnja molitva je protekla uz čitanja i pjesmu, uz kraće prekide saznajemo o Vojvodini, našim Hrvatima, Bunjevcima i Šokcima, malo statistike ali i nekoliko detalja iz prošlosti dalje, bliže pa sve do sadašnjosti.
I tako prolazi put, Zagreb, stajanje na granici, izlasci iz autobusa, hladnoća, suha hrana, neudobnost i skučenost prostora, sve to nekako kao da nam ne smeta. Udobnost doma napustiti zbog ovog iskustva, višestruko nas obogaćuje i to sve, kako volim reći, nešto je što možemo ponijeti dalje u život.
I konačno, Mala Bosna, vrlo znakovito ime mjesta koje se sjedinjuje kao predgrađe sa Suboticom. (Pitam župnika, postoji li negdje u blizini i Mali Velež – samo se osmjehnuo!) Tu nas dočekuje svećenik koji nas vodi u centar kako ne bi lutali kroz grad. Ulazi u autobus i pozdravlja nas pjevajućom ikavicom karakterističnom za Bunjevce. Čuvši tako nešto, srca su nam zaigrala od dragosti. Iz pogleda i glasa, razaznali smo radost tog svećenika koji nas je dočekao. Tim ljudima i toj zajednici doći i donijeti im srce i osmjeh, znači mnogo, puno više nego mnoga materijalna dobra.
Katedrala Svete Terezije Avilske u centru Subotice, dočekala nas je pokrivena snijegom, ali kada sam je vidio, podsjetila me je na Hrvate i Hrvatsku ranjavane kroz povijest mnogim nepravdama. Na pročelju, od vrata pa sve do vrha, protezala se široka pukotina izazvana slijeganjem tla, ali sa nadom u budućnost i popravak, jednako kao i hrvatske zajednice izvan Hrvatske koje žive svoje hrvatstvo i nacionalnost generacijama.
Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, prostorije u kojima smo primljeni i počašćeni, zračio je posebnim sjajem. Jednostavnost ali i trud tih divnih ljudi mogao se čuti i osjetiti kroz njihovo predstavljanje i svjedočenje o mnogim situacijama koje su doživljavali. Jakost, pa čak i hrabrost, upornost i nepopustljivost, sve se to moglo gotovo opipati dok su govorili o svojoj egzistenciji kroz generacije, govoreći o prošlosti, sadašnjosti ali i o budućnosti.
Vrijeme do Svete Mise, proveli smo u organiziranom obilasku centra Subotice. Skromnost predgrađa, zamijenilo je nekoliko, zaista lijepih objekata u strogom centru. Subotičko Hrvatsko kazalište, sinagoga, knjižnica, nedavno obnovljeni, ali ipak na poseban način ostavlja dojam Gradska kuća. Zapravo Vijećnica koja je izgrađena prema mađarskoj secesiji. To je, po mojem prvom dojmu, za nijansu kičasto, ali ipak prepuno boja, sklada i ukratko, mnoge sate i dane, čovjek bi mogao gledati i uživati u djelima vrijednih majstora onih vremena.
Divljenje prekrasnim djelima ljudskih ruku, ubrzo smo zamijenili još jednom ljepotom koju je ljudski duh osmislio a ljudske ruke i izradile. Ulazeći u Katedralu, unutrašnjost ostavlja dojam ljepote i svakoga tko uđe ne može ostaviti ravnodušnim ali ipak, barem ja, osjetio sam još nešto posebno. Nešto najposebnije. Ono malo crveno svjetlo koje simbolizira prisustvo Boga našeg, u daljini, u sjeni svetohraništa, privlači, kao da poziva. Zimska hladnoća, usprkos nekoliko slojeva odjeće, zaboravi se i ostaje samo ljepota toga poziva koju osjećamo ganuti sa suzama u očima.
Ali taj poziv, koji je upućen svima, nekima je ipak poseban. Trojica đakona, među kojima je i naš Daniel, pozvani su na taj jedinstveni način, i odazvali su se. I dok je trajala sveta Misa i u tom okviru Obred ređenja, suze mnogih nas hodočasnika su brisane otvoreno i skrivečki. Srce je ganuto sve do svoje najdublje tajne. Mnogi su stajali i promatrali netrepčući, dok je nekima to bilo posebno iskustvo jer nikada nisu doživjeli ređenje Prezbitera, drugi su pak sudjelovali jednako dirnuti veličanstvenošću prizora. Kako izdvojiti bilo koji trenutak: polaganje ruku, oblačenje misnice, posvetna molitva ili bilo koji drugi detalj čina posvete. Sve je zračilo jednom posebnošću veličanstvenošću i nekakvoj razdraganosti. Sve kao da je bilo okupano ljudima nedokučivoj svečanosti.
Noć u prenoćištu u Subotici, prošla je brzo i rano u jutro idemo dalje prema Vukovaru. Osjećaj uzvišenosti od sinoć i blagi dodir Neba ostavljamo iza sebe i vraćamo se mislima prema ljudskim patnjama, progonu i uništenju. Sa duhovnih visina, spustiti se u najniža ljudska poniženja, kaljužu, bol i smrt, nije lako. Ulazimo u Borovo naselje, Trpinjska cesta, kuće, ceste, okoliš, većinom obnovljeno ali slika na stotine uništenih tenkova i tisuće i tisuće ubijenih ljudi stoji još pred očima. A čemu? Sotonski usmjereno Zlo, ideja nekoliko političara i mnoštvo onih koji su im povjerovali sa ciljem da uđu u tuđu kuću, čemu to? Zar im nije poznato da se tuđa kuća ne može oteti. Usprkos patnji i progonu domaćina, srce u zaštiti krunice, kuca i govori – proći nećeš, a ako i prođeš – ostati nećeš.
Aljmaš. Gospa od utočišta, Gospa od izbjeglica i danas Gospa od povratnika, preko Župnika govori nam o čudima, o svojem prisustvu, o svojoj majčinskoj brizi. Kako i uz Njezinu prisutnost, ne pustiti suzu iz oka.
Kratki odmor u franjevačkom samostanu, sveta Misa u crkvi Svetog Filipa i Jakova, okrepljujući ručak i idemo dalje prema Ovčari.
Hangar opet priča svoju priču, fotografije i osobni predmeti smješteni na slami na kojoj su ležali njihovi pokojni vlasnici govore o patnji, patnji neopisivoj. Spirala sa crvenim slovima, crvenim imenima mučenika, koja se spušta u dubinu bunara oblika puževe kućice, kao da se penje u visine nebeske. I sve to svjedoči. Iako su zločinci prije 28 godina, zatvorenim vratima hangara, vratima pakla, pokušali sakriti istine, te iste istine su izašle iz tih limenih zidova i ne daju se utišati. Danas, vrata hangara, otvorena i zaglavljena da više nikada i nikoga ne zatvore, gledaju i govore i govore tihim optužujućim glasom. Bez mržnje ali i sa notom optužujućom. I mesingane čahure ispaljene iz oružja, betonirane u pod, svijetle, polirane i zlatne od mnogih stopala tihih i ganutih posjetitelja, svjedoče. A kako li će tek ta svjedočanstva govoriti kada ih budu izgovarala oni koji su ih činili na posljednjem njihovom času. Užas nad užasima, ali za njih. I Ovčara, mjesto pogiblje tolikih pravednika, tiho, pokrivena snijegom, daje samo naznaku onoga što se zbivalo, u taj tako prepun Zla, dan. Tako i groblje sa svojim bijelim križevima i crnim spomenicima, govori u svojoj tišini. Govori i spomenik sa svojim vječnim plamenom, kako ga zovu. Ali rukom tvoreno ništa nije vječno. Vječno je samo ono što donesemo pred našeg Stvoritelja. Donosimo dobro ili zlo, i donosimo tako sami sebi vječni život ili vječnu smrt.
Ulazimo u autobuse, odlazimo iz tih, nama tako dragih krajeva koji su nam pričali priču ne tako veselu, ne tako dobru pa čak niti priču koja bi mogla govoriti o nadi. Jer ti tmurni oblaci kao da se još nisu sasvim razišli i poslije više od dva desetljeća. U sjeni svega toga, možemo se samo spustiti na koljena i upraviti pogled i molitve Bogu našem. Njemu koji nas voli ljubavlju, nama nerazumljivo velikom, koja graniči sa beskonačnošću kao što je i On sam. Pogledom oka i duše tražiti Svjetlo koja nam je često jedina nada.
Do Šibenika je put prošao u pjesmi, večernjoj molitvi i nekoliko svjedočenja pred mikrofonom. Divna su to bila svjedočanstva. Kao i uvijek otvorena srca govore kroz osobne spoznaje i iskustva. Govore o Putu kojim idemo, zamkama na tom putu kroz život, ali i rješenjima kako preskočiti prepreke i zaobići zamke. A sve to možemo samo i jedino ako imamo Boga pred sobom, Boga koji nam kao svjetionik govori i daje smjer na tome Uskom putu.
tekst i fotografija: Mario Danek
