Spomen i meditacija Vukovara i Škabrnje u Ljubitovici

U predvečerje 18. studenoga, na koji se svi oni koji osjećaju da je pripadnost hrvatskoj krvi jedan od elementarnih čimbenika njihova bitka – spominju žrtava Vukovara i Škabrnje, okupilo se četrdesetak župljana Ljubitovice pred kapelom sv. Ante Opata u župnom dvorištu na svetoj misi za sve poginule. Epidemija je učinila da nismo u župnoj crkvi, al’ Gospodin se pobrinuo da najavljena bura ne zapuše pa prohladna noć i nije bila odviše neugodna. U prvim redovima naša najveća snaga – oni zbog kojih se vrijedi truditi i sjećati – naša djeca.

„Nismo ovdje da bi se osvećivali, već da se pomolimo za sve one kao ja ili vi, koji su u Vukovaru i Škabrnji izgubili svoj život.“ Zaborav? Zdrava osoba ne može zaboraviti. Barem ne krupne stvari u životu. Oprost? Utopija za one kojima vjera dođe kao ukras na nošnji za pokazivanje. Za one čija je vjera živa – alat za borbu protiv zla. Ne zla koje drugi čine jer na njega najčešće ne možemo utjecati, nego zla koje zarobljava moje srce i čini me nesretnim, opterećenim i mrzovoljnim čovjekom, a zove se mržnja. Dok djeca sa župnikom razgovaraju  o onome što vjerojatno još uvijek, barem u potpunosti – ne mogu razumjeti, a odrasli hodaju po užetu oprosta opirući se mržnji koja tamni ispod njega, u svijesti pluta misao; mirna večer među svojima, premda s manje dinamike, podsjeća na Kristovu posljednju večeru. Uvod u strahotu događaja sutrašnjeg dana te ’91. – strahotu koja nastaje kad čovjek izgubi vezu sa svojim Izvorom i Stvoriteljem – kao što je Veliki četvrtak uvod u Muku Gospodinovu.

Nakon mise blagoslovljeni su lampioni koje će župljani ponijeti svojim kućama, a dio njih je upaljen na ulazu i izlazu iz sela. Djeca su svoje lampione postavila podno križa pred kapelom. Križ je bez corpusa. Krist je nakon muke položen u grob al’ nije u njemu ostao. Križ je uvjet uskrsnuća. I kao što je krv mučenika sjeme novih kršćana, žrtva je njihova sjeme naše slobode. Slobode koja je skupo plaćena da bi ju olako shvatili. Slobode u koju su oni koji nisu kalkulirali ugradili najviše što su mogli – svoje živote. I opet ga čujem: „Nitko nema veće ljubavi od ove“. Sloboda je to koja se čuva trajnom brigom za domovinu koliko je u našoj moći, a pravedno ćemo se za nju brinuti onoliko koliko u našim srcima bude buktala želja za konačnom Domovinom.

Branimir Višić