Šibenska biskupija Šibenska biskupija
„A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (Gal 2, 20)
Više puta smo imali priliku ugledati maleno dijete kako, kada se spotakne i padne, izgleda uplakano i uplašeno, a njegov otac se požuri podići ga i obrisati mu suze govoreći: ,,Sve je u redu, tata je tu!“ Čovjek se, putujući kroz prolaznost ovoga svijeta susreće sa raznoraznim spoticanjima koji mu na ovaj ili onaj način mrse planove i odvraćaju misli s cilja. Kako obličje ovoga svijeta prolazi (usp. 1 Kor 7, 31) sve jasnije primjećujemo kako svoje nesavršenosti i padove, tako i da smo kao biće odnosa pozvani na nešto božansko, a to nas upućuje da sami sebi postavimo pitanje:„Gdje pri ustajanju i odnosu s drugima nalazim svoj oslonac?“Promatrajući dijete samo se možemo diviti tolikoj dozi nevinosti, malenosti i jednostavnosti na koju nas i sam Gospodin Isus poziva kako bi bili baštinici kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 18, 1-6). Identitet čovjeka se očituje već na sakramentu krštenja kada prozbori glas s visina: „Ovo je Sin moj ljubljeni.“ (Mt 3, 17)
Drugi vatikanski sabor u konstituciji „Lumen gentium“ lijepo na jednom mjestu govori: „Svi mi, naime, koji smo djeca Božja i u Kristu tvorimo jednu obitelj (usp. Heb 3, 6), dok u uzajamnoj ljubavi i u jednoj hvali Presvetoga Trojstva dijelimo zajedništvo jedni s drugima, odgovaramo najdubljemu pozivu Crkve i već s predokusom sudjelujemo u bogoslužju konačne slave.“ Činjenica da u Kristu kao uzoru tvorimo obitelj okupljenu oko Presvetoga Trojstva baš kao što su djeca okupljena oko svoga oca i majke nas upućuje na to kako smo ovisni o Bogu, kako smo potrebni njegova služenja odnosno njegove milosti kako bi se naš identitet u ljubavi uistinu ostvario. Sveti Josemaría Escriva na zanimljiv način progovara o jedinstvu služeći se slikom Naše Gospe od Guadalupe: „Nitko nije bolji od drugoga, nitko! Svi smo jednaki! Svaki od nas vrijedi jednako, svaka je osoba vrijedna Kristove krvi. Zamislite kako je to čudesno. Pogledajte predivno, veličanstveno lice koje je Sveta Marija ostavila na plaštu u rukama Juana Diega. Možete vidjeti da ono ima indijanske i španjolske crte lica, jer u stvari postoji samo rasa djece Božje.“Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (usp. Rim 8, 14). Tim riječima nas sveti Pavao poziva na uzvišeni poziv:biti Božje dijete.Krist nam je, od Boga Oca, poslao Duha Svetoga u kojem kao djeca možemo uzviknuti: „Abba, Oče!“ (usp. Rim 8, 15) Francisco Fernandez-Carvajal u knjizi „Djeca Božja“ na izvrstan način progovara o poistovjećivanju s Kristom, o svojevrsnom oponašanju Krista baš na onaj način na koji dijete oponaša svoga oca jer tako su radili sveci. Kao kršćani, pozvani smo na to da pred Kristom budemo poput učenika pred učiteljem, poput djeteta koje uči od svoje majke i oca. Dodatno se, otajstvo našeg postojanja kao ljubljene djece Božje, obogaćuje temeljnom kršćanskom stvarnošću: što više živimo kao dijete Božje to više, navodi Carvajal sličimo Isusu i istovjetniji smo s njim.“Božansko sinovstvo nije još jedan vid našega života: naprotiv, ono određuje naše nadnaravno postojanje i ukazuje na koji ćemo se način postaviti naspram događaja; to nije posebna krjepost koja ima svoja vlastita očitovanja, nego trajno stanje našeg bića, i prožima sve krjeposti.“ ( F. Fernandez – Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV) Čovjek je, kao dijete Božje, prožet slobodom i povjerenjem u svoga Oca koji od nas odagnaje svaki strah od neuspjeha, strah od nesigurnosti, strah od budućnosti. On nas poziva na to da vjerujemo u najdublju istinu o samima sebi, a to je da smo ljubljena djeca Božja po Duhu Svetome.
U onim trenutcima kada smo iznemogli ili umorni već prije borbe kada se obratimo s povjerenjem svojemu Ocu koji nam i dan danas neumorno ponavlja riječi „Ti si Sin moj, danas te rodih.“ (Ps 2, 7) „Nemoj htjeti biti odrastao. -Dijete, uvijek dijete, makar umro od starosti. -Kad se dijete spotakne i padne, nitko se tomu ne čudi…! Njegov otac se požuri, da ga digne. Ako je onaj, koji se spotakao i pao, odrastao čovjek, prvi pokret je smiješan. -Katkada, pošto prođe taj prvi nagon, smiješno ustupi mjesto samilosti.- Ali odrasli se moraju sami dignuti. Tvoje dnevno žalosno iskustvo je puno spoticanja i padova. Što bi bilo od tebe, kad ne bi bio sve više dijete? Ne želi biti odrastao. -Budi dijete, i neka te, kad se spotakneš, digne ruka tvoga Oca -Boga.“ (usp. Put, 870)
