Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Da bi nešto moglo stajati, opstati ili izdržati, mora imati čvrste temelje. Na kakvim temeljima počiva naša kuća, naša zgrada, ova naša crkva ili npr. Pelješki most, čiji se temelji upravo učvršćuju? Dobri i čvrsti temelji nisu potrebni samo raznim građevinama. Naš ljudski (su)život, ako želi biti uspješan, počiva također na čvrstim temeljima kao što su povjerenje, tolerancija, prihvaćanje, iskrenost, vjerodostojnost. Na čvrstim temeljima počiva svaki uspješni brak, a to su ljubav, povjerenje, sebedarje, međusobno prihvaćanje. I naša vjera mora počivati na čvrstim temeljima. Ako je bez čvrstih temelja, ako je samo površna, ako je labava, urušit će se. Sve ono što želimo da opstane, da se širi i razvija, mora imati neko čvrsto uporište, mora imati čvrste temelje.
Isusove riječi iz današnjega evanđelja, njegova molitva upućena nebeskom Ocu, njegove riječi iz ove Isusove Velikosvećeničke molitve pred samu njegovu smrt, čvrsti su temelj za zajednicu i zajedništvo njegovih učenika, kao i za zajednicu svih nas vjernika, odnosno čitave Crkve sve do dana današnjega. Ova Isusova molitva, ova njegova javno izgovorena želja, temelj su opstanka Crkve – nas, njegove zajednice. Temelj jedinstva Isusovih učenika i svih nas koji smo povjerovali u Isusa Krista na njihovu riječ je evanđelje, a posebno ove Isusove riječi: „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu…“ To se jedinstvo ne ostvaruje samo ljudskom voljom. Ono je moguće zato što ga Bog želi i što se uključilo samo Presveto Trojstvo, što to jedinstvo vodi Branitelj, Duh Sveti koga Otac šalje na Isusovu molbu. Isus ne moli za bilo kakvo zajedništvo nego za međusobno zajedništvo učenika u zajedništvu Isusa Krista i Oca nebeskoga. Iz ove Isusove molitve možemo zaključiti da je istinska Crkva Kristova ona koja počiva na temeljima zajedništva Isusa Krista, Oca nebeskoga i svih vjernika u Duhu Svetome. Temelj Crkve je Presveto Trojstvo.
Možda će netko upitati, a zašto onda nisu svi oni koji u Krista vjeruju u jednoj Crkvi? Zašto imamo toliko kršćanskih Crkava i konfesija?
Na ovo pitanje nije teško odgovoriti, jer uvijek i svugdje gdje čovjek ne stavlja Boga kao temelj vjere i opstanka, nego nešto svoga ljudskoga – bila to nacija, moć, bogatstvo, politička prevlast ili nešto drugo – tamo su moguće sve naše ljudske devijacije i zastranjenja. Isus vapi Ocu nebeskom za jedinstvo svih svojih učenika kao i svih onih koji će povjerovati na njihove riječi. Isusu je toliko stalo do jedinstva, međusobne bratske i sestrinske sloge i ljubavi svojih učenika, da Oca nebeskog moli da učenici budu u takvom jedinstvu kao što je On u Ocu i Otac u njemu. Isus moli Oca za pomoć. On ide k Ocu i ne želi da učenici ostanu sami, moli ga da im pošalje Duha Svetoga koji će ih ujediniti. Duh Sveti okuplja Crkvu i jamstvo je prisutnosti i Oca i Sina u njoj. Duh je Sveti Branitelj i Tješitelj. Isus kao pravi čovjek pokazuje svojim učenicima kako se moli i za što se moli. Samo koji trenutak nakon ove Isusove molitve za jedinstvo svojih učenika, u krvavom znoju pokazat će Isus učenicima kako se na koljenima moli za pomoć Oca nebeskoga jer poznaje ljudsku slabost i grešnost svojih učenika. Tu molitvu Isusa Krista iz Getsemanskog vrta najbolje je razumio sv. Stjepan o kojem nam danas govori prvo čitanje iz Djela apostolskih. Stjepanu je temelj vjere Isus Krist. Poput svoga učitelja podnosi mučeničku smrt. Nije se pouzdao u svoju hrabrost nego u milost i pomoć s neba. Zato upire svoj pogled prema Nebu pun Duha Svetoga. Iz vjere temeljene na Isusovim obećanjima, pod hrpom kamenja moli: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ Iz te utemeljene vjere na Isusu Kristu i pun Duha Svetoga može moliti i za svoje ubojice zajedno s Isusom Kristom: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“
Na ovakvim temeljima može opstati Crkva. Dakle, na molitvi, na svom predanju Bogu s Duhom Braniteljem. To je temelj naše Crkve. To je temelj našega opstanka kao svjedoka Kristovih u svijetu. To je temelj na kojem će Crkva sve od apostolskih vremena pa do danas graditi svoje propovijedanje, svoje svjedočenje. Naše kršćansko međusobno zajedništvo s Isusom Kristom, s Ocem nebeskim temelj je crkvenoga propovijedanja i temelj našega apostolskoga rada kao i snaga koja nam je potrebna da možemo svjedočiti ljubav i milosrđe Božje u svijetu.
Za trud i istinsko svjedočenje apostola, za naše svjedočenje danas za Isusa Krista u svijetu, za zajedništvo za koje se trudimo, za naša htjenja biti u jedinstvu s Isusom, nebeskim Ocem i Duhom Svetim, Isus daje nagradu. Nagrada nije nešto svjetovno, materijalno. Nagrada je život vječni. Nagrada je gledanje slave Božje. Sv. Stjepan je uskliknuo: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.“
Isus nas poziva da još bolje upoznamo Boga, da još revnije očitujemo Božje ime ovome svijetu i da se našom molitvom s njim sjedinimo kao što je on u Ocu svome.
Biti jedno s Bogom znači biti njemu sličan u ljubavi, u praštanju drugima jer i nama Bog oprašta grijehe i uživamo njegovo milosrđe. Pozvani smo moliti za jedinstvo svih kršćana pa i onda kada nam se čini da nema uspjeha. Molimo zajedno s Isusom: „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu…“
fra Josip Klarić
Evanđelje: Iv 17, 20-26
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«
