Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Treća korizmena nedjelja A -“Bog je žedan naše vjere”

Evanđelje:

Iv 4 , 5-42

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.

Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”

Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”

Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji

u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala,

a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.

Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”

Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’

Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”

Riječ Gospodnja.

Naravni čovjekov život obilježen je različitim potrebama. Prije svega to su potrebe za vodom, hranom, zdravljem, sigurnošću… Sve te naravne potrebe pružaju nam vrlo korisno iskustvo temeljem kojeg možemo spoznati najdublju potrebu svoga bića, onu koja nadilazi okvire naravnog. To je žeđ za puninom života, za blaženstvom u kojem neće biti nikakve mane niti nedostatka. U konačnici, to je žeđ za Bogom jer on jedini može ispuniti naše biće do kraja.
S druge strane, zemaljske potrebe nas mogu do te mjere zaokupiti da tu najdublju žeđ našeg bića za Bogom potpuno zanemarimo. Odnosno da i nju pokušavamo utažiti pohlepnim konzumiranjem svega onoga što nam pruža tek vremenitu utjehu i zadovoljstvo. Takav pristup nas lako dovede do stanja u kojem naše vremenite potrebe doslovno podivljaju. One su takve: što im više popuštaš, to postaju gladnije i nezasitnije. Tim više kada im se udovoljava na grješan način. Tada se one pretvaraju u gospodare koji čovjeka potpuno zarobe i oduzmu mu izvorno ljudsko dostojanstvo.
Današnje misno evanđelje opisuje susret Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu. Radi se o mjestu na kojem se odigrali neki važni događaji u povijesti spasenja. Zato je to mjesto koje opominje i poziva na obnovu vjernosti Bogu.
Kada je došla zahvatiti vodu, Isus pita Samarijanku da mu da piti. Čovjekova žeđ za vodom u Bibliji često je metafora kojom se predočava ljudska težnja za životom, za ljubavlju, za Bogom… Ova žena predstavlja svakog od nas. Svi smo mi žedni istinske ljubavi koju tako teško nalazimo u našim životima i životnim odnosima. Upravo zato Bog dolazi k nama. U ovom prizoru se događa nešto zbilja čudesno. Bog dolazi k čovjeku i od njega ište da se napije. U susret našoj žeđi za beskrajnom ljubavlju dolazi sam Bogu po Isusu žedan naše vjere.
Žena je sprva, razumljivo, prilično začuđena. Kako jedan muškarac Židov može pitati jednu ženu Samarijanku da mu da piti? Drugim riječima, kako je moguće da je svemogući Bog žedan moje vere i moje pažnje? Zar je Bogu uopće stalo do mene? Samarijanka je živjela grješnim životom. Čovjek zbog grijeha izgubi pravi pojam o svom identitetu i dostojanstvu. Zaboravi svoje božansko porijeklo, svoju stvorenost na sliku samoga Boga. I ostaje začuđen kada Bog sam dolazi u našu grješnost i izgubljenost.
Što je to što Boga potiče na takvu naklonost prema čovjeku? To je božanska ljubav. U svojoj ljubavi prema nama Bog je dosljedno vjeran svojoj volji da nas privede k sebi u svoje božansko zajedništvo. A zato mu je potrebna naša vjera. Da bismo Božju ljubav doživjeli potrebno je da u nju povjerujemo. Ljubav traži vjeru, a vjera ljubav. Ljubav se vjerom jača a vjera u ljubavi ispunja.
Isus ciljano zapliće razgovor o živoj vodi, koji u početku Samarijanka ne shvaća, da bi u njoj probudio najdublju žeđ. Ona nije svjesna da duboko u sebi traži tu živu vodu. Čovjek se može do te mjere naučiti na običnu vodu, od koje opet žedni, da se s njom zadovoljava. Ne zna za bolje, pa mu je bilo kakva voda dobra. Potrebu za živom vodom zatomi u sebi. Uvjeri se kako je ona besmislena. I tako mu se život bez žive vode svodi na neprestano žeđanje i taženje žeđi s vodom koja to nikad ne može do kraja postići. Zato je prisiljen uvijek je iznova piti. Piti i ne napiti se. Takve su ljudske utjehe i zadovoljstva. Nikad nas ne ispunjavaju potpuno. Zato smo prisiljeni stalno tražiti više i više… Trčimo od zdenca do zdenca, od muža do muža, od žene do žene, od zabave do zabave, od poroka do poroka… Ali uvijek ostajemo i žedni, i gladni, i mamurni, i razočarani, i prazni…
Isusov odgovor Samarijanki probuđuje u nama tu sasvim uspavanu žeđ duše za božanskom puninom života: „Svatko tko pije ovu vodu ponovno će ožednjeti. Ali tko bude pio vodu koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada.“ Mi smo stvoreni za zajedništvo s Bogom, i zato nosimo u sebi tu beskrajnu žeđ za božanskim životom koju samo Bog može utažiti. Isus je došao upravo radi toga. On dolazi u susret našoj potrebi za Bogom da je potpuno ispuni.
Živa voda, koju Isus nudi, označava naše krštenje, odnosno milost po kojoj se iznova rađamo za božanski život koji nadilazi našu zemaljsku narav sputanu grijehom i smrću. Čovjek krštenjem biva napojen živom vodom i živi novim životom iz vode i Duha. Sakramentima pomirenja i euharistije život milosti se obnavlja. Čovjek tako postaje hram u kojem prebiva sam Bog a on od njegove ljubavi živi.

Pogledajte još

U Labinu proslavljeno 150. godina od izgradnje crkve svetog Silvestra.

U nedjelju 18. listopada u župi svetog Stjepana Prgomet – Labin, proslavljeno je sto i …

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 29. nedjelja kroz godinu A – Mi smo Božji, dajmo Bogu Božje!

  Evanđelje: Mt 22, 15-21 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Odoše farizeji …

VIDEO: Homilija 29. nedjelje kroz godinu A. Homiliju je priredio don Grgur Alviž.

Nedjeljnu Božju Riječ tumači nam župnik župe Primošten Stanovi don Grgur Alviž.