Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Mt 5, 1-12a
Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju
Život je put, hod, cjeloživotno hodočašće… Na putu je sudbonosno važno znati kamo trebamo stići i koji put nas do tog cilja vodi. Svakomu koji ima jasno pred očima svoj cilj, konačno dohodište svoga puta, hod je smisleniji, korak odlučniji i sigurniji, a kušnje i zapreke savladivije. Živjeti u ozračju svršetka, to je prva i najvažnija evanđeoska poruka sadržana u Isusovim blaženstvima. Već je starozavjetni mudrac Sirah poticao, što god radili, uvijek trebamo misliti na svoj svršetak. Slično sv. Bernard iz Clairvauxa, glasoviti svetac i crkveni naučitelj, u donošenju odluka uvijek je sebi postavljao pitanje: „Što mi to koristi za vječnost?“ Sve što sada činimo, puno značenje poprima tek u obzoru vječnosti. Vječnost je zato jedino pravo mjerilo vrijednosti svega što činimo i za što se opredjeljujemo. Samo ona svakom sadašnjem trenutku daje potpuno osmišljenje i usmjerenje.
Upravo je kršćanstvo na najizravniji i najizvrsniji način povezalo sadašnje i vječno, prolazno i neprolazno, zemaljsko i nebesko. U tom smislu vječnost nije stvarnost koja se tek nejasno nastavlja nakon vremenitosti bez ikakvog uzročno-posljedičnog odnosa, nego su vječnost i sadašnjost nerazdvojivo vezane u jednu stvarnost. Naš sadašnji i vječni život je jedan te isti i samo se u cjelini može istinito živjeti. Mi svakom svojom odlukom, bez obzira koliko se ona beznačajnom činila, već sada utiremo put i gradimo svoju vječnost.
Isus odmah na početku svog propovijedanja ističe konac i smisao našeg zemaljskog životnog puta, kraljevstvo nebesko, blaženstvo, te put kojim se do nj dolazi. „Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!“, prva je rečenica s kojom on započinje svoje propovijedanje. To će reći, odvratite se od ispraznog života i obratite prema kraljevstvu nebeskom koje vam se približava. U njemu je smisao i ispunjenje cijelog vašeg života, i sadašnjeg i budućeg.
U blaženstvima Isus nam tako jednostavno i dojmljivo otkriva put do nebeskog kraljevstva. Vjerujem da svatko, bio on vjernik ili ne, kada čuje govor o blaženstvima, osjeti kako ona dotiču njegovu dušu, kako bude ono najiskonskije u njegovu biću.
Sveci su oni koji su tim putem nepokolebljivo koračali. Crkva vjeruje u njihovu nebesku slavu i slavi je. Svi sveti su svetkovina kršćanske nade. A nada je drugo ime za našu vjeru, jer ističe njezin cilj. Nada je duboka uvjerenost da čovjek, koji živi Kristov poziv na zemlji, koji živi i umire s vjerom onako kako nas on uči, da taj čovjek po preminuću postaje član nebeskog zajedništva svetih.
Ovdje na zemlji i ovom vremenitom životu jako često doživljavamo nepravdu i trpljenje. Jasno nam je da ovakav život nema i ne ostvaruje svoj potpuni smisao sada i ovdje. Gledajući svijet u kojem živimo, jednako na globalnom i osobnom planu, vidimo i čini nam se kako je nepravda neispravljiva, kako mnogi trpe nevini a mnogi uživaju bez zasluga, kako zločinci bivaju oslobađani i nagrađivani a pravednici i mirotvorci obezvrijeđeni. Čovjekov život se smisleno ovdje na zemlji jednostavno ne ispunja. Ostaje dubok dojam nedorečenosti, neostvarenosti, polovičnosti, ispraznosti i beznađa… Previše je tuge, nemira, nepravde, pohlepe, nasilja, gladi i žeđi, plača i smrti… I na tome uglavnom ostaje.
Mi, međutim, vjerujemo da se sve to nadopunjuje i ispravlja u vječnosti. Isus nas uči da ćemo samo u njegovom kraljevstvu doživjeti puninu života – blaženstvo. Ovdje na zemlji vjerničkim životom, i jedino tako, mi se pripremamo za takvu vječnost. Još i više: po vjerničkoj nadi mi je već sada u sakramentima i u ljubavi živimo.
Svetkovina Svih svetih želi nam konkretno predstaviti našu vjerničku budućnost kao nešto sasvim izvjesno i blisko, a ne nešto maglovito i nesigurno. Božanska vječnost nije neka daleka i mutna stvarnost, već živa i konkretna naša budućnost koja kao takva bitno oblikuje već sada našu sadašnjost.
Crkva je toliko sigurna u tu budućnost da mnoge osobe izričito proglašava blaženima i svetima, čime izriče uvjerenje da su oni u nebeskom zajedništvu (prvo čitanje). Kao takvi oni su nam uzori vjerničkog života i umiranja. Njihovi primjeri života i napose mučeničkog umiranja daju poseban pečat našem vjerničkom životu koji treba biti trajno usmjeren prema vječnosti.
Biti u Crkvi znači biti član zajednice, naroda Božjeg, koji putuje putem koji je Isus Krist zacrtao. Zato je kršćanstvo vjera koja gleda naprijed s nadom u ostvarenje Božjih obećanja. Sadržaj kršćanske nade najsnažnije izriče sv. Ivan (drugo čitanje): „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.“
Svi sveti su svetkovina zajedništva. Sveci u nebu i mi ovdje na zemlji ne činimo dvije crkve, dva odvojena zajedništva, već jednu Crkvu – jedno zajedništvo odijeljeno u dvije različite stvarnosti: ovu našu vremenitu i onu njihovu nebesku. Sveci u nebu s nama i mi s njima povezani smo po vjeri i vjerničkoj molitvi. To zajedništvo najizravnije se očituje u euharistijskom slavlju. Mi duboko vjerujemo da sveci nas zagovaraju kod Boga i da njihov zagovor ima posredničku ulogu kod dobivanja Božanskih milosti za koje molimo i koje trebamo. Njihov primjer na poseban način nas može i treba nadahnuti da mi u nevoljama svojih zemaljskih života poput njih ustrajemo u vjeri i ljubavi prema Bogu i čovjeku.
U istom tom zajedništvu su i oni koji se nalaze u prijelaznom stanju čistilišta, naši dragi pokojnici. I s njima smo po istoj vjeri povezani te po molitvama i svetim misama podupiremo jedni druge na putu prema punini nebeskog blaženstva i svetosti.
