Evanđelje:
Iv 14, 15-21
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Riječ Gospodnja.
Na Posljednjoj večeri, dok učenicima govori kako odlazi k Ocu, Isus ih uvjerava kako to ne znači da ih napušta nego da će on i dalje ostati s njima. „Neću vas ostaviti siročad“, kaže im, „doći ću k vama.“ Poruka učenicima poruka je i svima nama koji smo na njihovu riječ, na riječ Crkve, postali Isusovi učenici. Isus ne želi da mi, koji u nj vjerujemo, ne znamo čiji smo i kome pripadamo. Ne želi da ostanemo bez njega koji nam jedini može pružiti zaštitu i utjehu uvijek kad smo umorni i opterećeni.
Isus ih poučava učenike kako će to novo zajedništvo biti moguće. Bit će to zajedništvo božanske ljubavi koja se iz blaženog zajedništva Presvete Trojice na sve nas izlijeva. Po Isusu Kristu, odnosno po krštenju u njegovu smrt i uskrsnuće, mi imao pristup tom otajstvenom zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Postajemo sinovi i kćeri Boga koji je naš nebeski Otac. Zasluga je to Isusove žrtve. Zato je on trebao i htio ići na križ.
Novo zajedništvo je otajstveno, sakramentalno zajedništvo. Intimnije je i snažnije od onog zemaljskog, kojeg su do tada dijelili Isus i njegovi učenici. I neće biti ograničeno na prostor i vrijeme, kako je to bilo za njegova zemaljskog života. Ono nadilazi i prostor i vrijeme, i postaje otvoreno svima. Događa se po vjeri unutar ljudskoga bića i unutar zajednice vjernika koje nadahnjuje, povezuje i jača Duh, Duh kojeg Bog udahnjuje u nas.
Otajstveno zajedništvo Isusa i njegovih nakon njegova odlaska sa zemlje ostvaruje se po sudioništvu u njegovoj otajstvenoj ljubavi našim slobodnim opredjeljenjem. Ostati u njegovoj ljubavi znači čuvati njegove zapovijedi. „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, kaže Isus. U konačnici to je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U njoj je srž svih Isusovih riječi te svih zakona i proročkih navještaja. U slušanju i vršenju njegovih riječi je blaženstvo života koje je, kako to sam Isus jednom zgodom reče, još blaženije od privilegija bogomajčinstva koji je imala njegova majka Marija. To je blažena mudrost malih i siromašnih.
Povezivanje ljubavi i vršenja zapovijedi nama se može učiniti kao kakva ucjena. Međutim, Isus ne traži da ga ljubimo radi njega samoga, zato što bi naša ljubav njemu trebala i što bi vršenje zapovijedi bilo uvjet da nam on podari svoju milost. Ne. Ljubiti Isusa trebamo radi toga da bismo mi bili kadri uživati plodove njegove ljubavi, odnosno zasluge njegove muke, smrti i uskrsnuća. A to su vječno spasenje i zaštita Duha Svetoga u sadašnjem životu. Narav odnosa ljubavi je takva da samo uzvraćena ljubav može doživjeti ljepotu i snagu darovane ljubavi.
Ostati u Božjoj ljubavi, živjeti potpuno u skladu s Božjom voljom izrečenom u Isusovim zapovijedima, samim ljudskim silama nama nije moguće. Za to je potrebna milost. U tu svrhu nam Isus šalje Duha Svetoga – Duha Branitelja i Duha Istine. Njegova uloga je u tome da nas on čuva u tom zajedništvu. Pod njegovom zaštitom i po njegovu nadahnuću mi ovo životvorno i spasenjsko zajedništvo prepoznajemo, za nj se opredijelimo i u njemu ostajemo.
Ljubav je temelj i svrha zajedništva: „Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“. Ljubav je jamstvo istinskog zajedništva Boga s čovjekom, čovjeka s Bogom i ljudi jednih s drugima. Nijedna dimenzija ne može biti isključena. Primljena ljubav se pretvara u ljubav prema drugima. U služenje. Uzvraćajući Bogu na ljubav mi postajemo sposobniji primiti ljubav te u njoj živjeti i uživati.
Svijet ne poznaje ovakvu mudrost. U ovom kontekstu svijet označava sve one koji ne prihvaćaju Isusa i zato mu se suprotstavljaju. Svijet se vodi silom i vladanjem, a ne ljubavlju i služenjem. Zato ne može primiti Duha Božjega. Duh toga svijeta nije samo izvan nas nego i u nama. Osjećamo ga svi u sebi u vidu grješnih nagnuća i otpora prema Božjoj volji. Zato se trebamo opredijeliti protiv svijeta. To je pouka. I to možemo samo uz pomoć Duha Svetoga, a njega primamo po sakramentalnom djelovanju Crkve.
Duh Sveti je od početka prisutan u Crkvi i po njoj silazi sa svojim darovima na svakog njezinog člana. U njemu je izvor njezine mudrosti i snage. Život u Duhu očituje se po plodovima. To su djela spasenja, ista ona zadivljujuća i čudesna djela koja je Bog činio po svome Sinu Isusu. Duh Sveti je onaj koji je hrabrio, štitio i jačao kršćane od početka Crkve sve do našeg vremena. On je snaga nebrojene vojske svjedoka (mučenika) koji su radije prihvaćali mučeničku smrt nego da pogaze vjernost Bogu. Na njegov poticaj misionari su odlazili u najudaljenije i nepoznate krajeve svijeta naviještati radosnu vijest spasenja svim narodima. Njime su nadahnuti umjetnici stvarali umjetnička djela te tako pomagali vjernicima da lakše dožive ljepotu i uzvišenost vjere. On je ulijevao mudrost naučiteljima Crkve kojom su pisali svoja teološka djela i tumačili najdublja otajstva naše vjere.
Kada je otvorena Kristovoj ljubavi i spremna poput Krista služiti iz ljubavi, Crkva postaje jaka i nerazoriva. Ni vrata paklena ne mogu je svladati. I po njoj svi mi možemo pronaći utočište, istinu i utjehu u Božjoj ljubavi.