Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Mt 17 , 1-9
Lice mu zasja kao sunce.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
Riječ Gospodnja.
Isus je svojim učenicima više puta sasvim otvoreno najavio svoju muku i smrt te ih pozvao da uzmu svoj križ i idu za njim. Te njegove riječi izazivale su golemu nevjericu i negodovanje kod učenika. Na putu prema Jeruzalemu, u kojem se ima dogoditi njegova muka, Isus uzima sa sobom Petra, Jakova i Ivana, uspinje se na visoku goru i pred njima se preobražava. Pokazuje im se u svojoj nebeskoj slavi. Lice mu je zasjalo kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svjetlost. U tom nebeskom prizoru razgovaraju s Mojsijem i Ilijom. Petar, ushićen prizorom, predlaže da tu ostanu i naprave sjenice. U to su čuli glas iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Nakon toga, dok su učenici bili silno prestrašeni, prizor se završava. Isus ih umiruje te im na povratku nalaže da o tome ne govore nikome sve do njegova uskrsnuća.
Prizor preobraženja predstavlja slavu uskrsnuća, božansku budućnost prema kojoj nas Isus vodi. To je stanje čistoće, svjetlosti, bjeline… U njemu se razgovara sa stanovnicima neba. Božja budućnost je dobra za čovjeka. Čovjek će u njoj biti stanovnik neba, Božji sugovornik, sudionik društva svetih. I bit će mu dobro!
Do Božje budućnosti vodi nas Isus Krist, ljubljeni Očev Sin u kojem je sva njegova milina. On je došao među nas da nas povede k svom i našem nebeskom Ocu. U Isusu se u potpunosti ispunjavaju sva starozavjetna proroštva, koja su ovdje predočena u liku proroka Ilije. Njegova smrt je savršena potvrda i jamstvo Saveza kojeg je Bog preko Mojsija sklopio sa svojim narodom. I zato ga trebamo slušati.
Što to za nas znači? Put do neba je put nasljedovanja Isusa Krista. To je put križa. Isus nas vodi prema Jeruzalemu, preko Golgote i groba do uskrsnuća. Svrha ovog mističnog prizora je u tome da učenici preobraženje shvate kao viziju prema kojoj ide Isusov put. Napose njegova muka i smrt. I da joj se zato ne opiru.
Budućnost daje smisao sadašnjosti. Abraham je povjerovao u viziju budućnosti koju mu Bog obećava. Zato je ostavio sigurnost doma, vjerovao u nevjerojatno, te pošao u neizvjesnost lutalačkog života. Pavao je vjerovao u život u neraspadljivosti, jer je Isus obeskrijepio smrt. Zato je mogao zlopatiti se radi evanđelja te na to pozvati svoga učenika Timoteja.
Sadašnjost ne može sama po sebi ispuniti čovjekov život. Previše je u njoj patnje, nesavršenosti, nepoznanica, grijeha, da bi čovjeka potpuno zadovoljila. Sadašnjost se istinski može živjeti samo onda kada u njoj postoji vizija savršene budućnosti prema kojoj sve ide i u kojoj se sve ispunja. Tu viziju vjerom se uprisutnjuje u sadašnjost. Božanska budućnost, iskustvo spašenosti po vjeri već sada može postati naše mistično iskustvo. Možemo ga doživjeti u zajedništvu s Isusom Kristom onda kada ga slušamo i nasljedujemo.
Isus nalaže učenicima da o viđenju ne govore nikom dok on ne ustane od mrtvih. Viđenje se ne kazuje drugima. Treba ga čuvati od krivog shvaćanja i tumačenja, pogotovo od zloupotrebe. Viđenje treba ostati duboko u meni kao moja vizija, kao moj cilj, kao motiv koji cijeli moj život nosi naprijed. Druge ne treba uvjeravati svojim viđenjima, već postojanošću svoje vjere.
