Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje: Mt 25, 31-46
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«
Riječ Gospodnja.
Svetkovina Krista Kralja u središte stavlja završetak zemaljske povijesti. Isus ga prikazuje kao Posljednji sud. On će se dogoditi u znaku Isusovog ponovnog dolaska, u znaku njegove pobjede i konačne uspostave njegova kraljevstva, onog kraljevstva koje je naviještao i za koje se žrtvovao do smrti na križu. Kristov ponovni dolazak biti će ponajprije čas kada će se on pojaviti na prijestolju u svojoj slavi, čas kada će se do kraja očitovati sve ono što on jest: Sin Božji, Ljubav Očeva, Istina po kojoj je svijet stvoren, Spasitelj i Otkupitelj, Jaganjac koji je žrtvovan za naše grijehe, Dobri Pastir koji traži izgubljene, vraća zalutale, povija ranjene, krijepi nemoćne (prvo čitanje), Kralj koji kraljuje nad svom zemljom i sudi svim narodima po svom zakonu ljubavi… Ovi i svi drugi Isusovi naslovi očitovat će se u potpunosti. To će biti čas kada će se ispuniti svaka njegova riječ, središte u kojem će se sastati cijeli svemir, sva njegova dubina, širina i visina, i sve će dobiti svoj konačni smisao. I to će biti polazište odakle će se promatrati svako stvorenje i cijeli njegov život.
U tom času, možemo tako kazati, dovršit će se stvaranje čovjeka i svijeta, konačno očovječenje čovjeka na Božju sliku. Kao što u Adamu svi umremo, tako ćemo u Kristu svi biti oživljeni da Bog bude sve u svemu, piše sv. Pavao (drugo čitanje). I tada, tek tada će se u potpunosti očitovati što zbilja jesmo i što trebamo biti, da smo slika Božja, sinovi i kćeri Boga koji je naš nebeski Otac, dionici nebeskog zajedništva Presvete Trojice… Tada ćemo gledati Boga kakav on uistinu jest.
Pred prijestoljem Kristovim okupit će se svi narodi. Krist kao sudac razlučivat će ih jedne od drugih, kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Promatranje ljudi kroz dvije kategorije svojstveno je mnogim Isusovim prispodobama u kojima dobri i loši, ovce i jarci, pšenica i kukolj, mudri i ludi, pravedni i nepravedni najprije stoje zajedno i razlika među njima gotovo da se ne uočava sve do časa konačnog razlučivanja. Samo razlučivanje bit će istovremeno i osobni susret Boga i čovjeka licem u lice, oči u oči. Čovjek pojedinac neće se izgubiti u nepreglednom mnoštvu. Naprotiv, mjera razlučivanja pred Sucem neće biti pripadnost ovom ili onom narodu, rasi, kulturi, staležu, nego će to isključivo biti osobni odnos pojedinca prema Bogu i njegovoj svetoj volji, koju nam je objavio po Isusu Kristu. A njegova volje je uvijek i samo ljubav – ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Snagu i upečatljivost ovoj slici daje upravo Zakon ljubavi u kojem se Bog potpuno poistovjećuje sa svakim čovjekom. Ljubav prožima i povezuje vremenitost i vječnost. Ona je zakon koji vrijedi i kada svijet prestane. Dostojanstvo čovjeka, onog najmanjeg jednako kao i najvećeg, nalazi se u Bogu, u njegovoj ljubavi. Vrijednost svakog pojedinog trenutka i svakog odnosa u ljudskom životu jest njegova utkanost u vječnost, u ljubav koja nikad ne prestaje. Vječni i milosrdni Bog nije netko tko se pojavljuje tek na kraju vremena, netko tko dolazi tek nakon svih zbivanja ili stoji izvan naših odnosa. Ne! U ljubavi i po ljubavi on je uvijek i svugdje prisutan. On svojom stvaralačkom snagom sve prožima, svemu daje život i sve posvećuje. On svojim bezgraničnim milosrđem sve palo pridiže i sve poziva u svoj nebeski mir i blaženstvo. U trenutku suda sve to će se u punini pokazati.
Pravednike, one s desne strane, koji snagom vjere iskreno žive milosrdnu ljubav, Bog poziva k sebi. Oni primaju u baštinu Kraljevstvo nebesko pripravljeno za njih od postanka svijeta. A onima s lijeve strane, prokletima, jer u svojoj sljepoći ne prepoznaju Božju ljubav u svom životu nego vide samo sebe, svoju taštinu i sebičnost, Bog izriče sud na koji su se zapravo sami opredijelili. Oni odlaze u oganj vječni što je pripravljen ne za čovjeka (!) nego za đavla i anđele njegove. Prema ovome svaki je čovjek po Božjem promislu od postanka svijeta predodređen za Kraljevstvo nebesko. Pakao je nastao, možemo tako reći, voljom đavla i njegovih anđela onog trenutka kada su se odvratili od Boga. I nije Bog taj koji ljude razdvaja na pravednike i nepravednike. Tu odluku svatko od nas svakim svojim činom sam za sebe donosi. Živom vjerom i djelima milosrđa mi se svrstavamo među pravednike koji život upravljaju prema Božjoj vječnosti, a nevjerom i nemilosrđem među one druge, osuđenike, koji ostaju u tami grijeha i smrti.
Posljednji sud prema tome nije tek stvarnost koja se ima dogoditi na kraju vremena nego još više sadašnja stvarnost, stvarnost u koju smo svi mi najdublje uronjeni. Ona se trajno događa u nutrini svakoga od nas i u svijetu oko nas. Mi je, istina, ne vidimo sada tako jasno, jer se ona još ne očituje potpuno. Zato nam je potrebna vjera, snagom koje možemo vidjeti da ono što ćemo biti u vječnosti itekako ovisi o onome što smo i kakvi smo sada. Naše vrijeme odluke i opredjeljenja je upravo sada. Zato na trenutak Posljednjeg suda ne trebamo gledati kao na zastrašujući prizor od kojeg nam se ledi krv u žilama. Ni Isus to ne želi. Za vjernika, koji snagom vjere gleda i ide prema Božjoj budućnosti, bit će to ponajprije trenutak zadovoljštine, čas konačnog ispunjenja najdubljih težnji naše vjere, vjere koja se nada Kristovim obećanjima i hrani njegovim sakramentima. Za onoga koji svoj život drugačije temelji i usmjerava, koji se grijeha i zabluda ne odriče, bit će to zacijelo čas ogoljenja, otriježnjenja i tjeskobe.
Pouzdajmo se zato u Božje milosrđe i budimo milosrdni kao što je on milosrdan prema svakom od nas.
