“MAŠKARE, POKLADE, KARNEVAL…”. Donosimo prigodno razmišljanje župnika Primoštena don Jurice Petkovića.

Stigle su maškare, poklade, karneval – kako hoćete, ali tko se tome još raduje? Vodio sam grupu djece na izlet, na sjedištima vidiš samo upaljene zaslone mobilnih telefona, beskonačno tipkanje i upit: „Vodite nas negdje u shopping centar?“ Kao da smo izgubili onaj djetinji osjećaj iščekivanja nečeg čarobnog u svim onim karnevalskim, razigranim bojama šešira, prevelikih hlača, predugačkih ili prekratkih haljetaka i kričavo, šarenih ošulja.

Gdje su nestale sve te berekinade s naših u(lica)? Gdje je nestala sva ta čarolija? Sve kao da se svelo na smotru dobro uigranih igrača koji prodefiliraju ulicom ili rivom bez imalo spontanosti i onog neočekivanog, iznenađujućeg. Eto, kakav je da je, ali stigao je karneval.

Prema jednom tumačenju smatra se da taj naziv dolazi od „carne levare“ što na talijanskom znači: odnijeti meso, zbogom meso, odreći se mesa. Karneval (poklade) je vrsta pučke svečanosti i izraz želje da se iskaže ono iskonsko u čovjeku. Mnogi imaju na tu temu što reći: filolozi, etnolozi, antropolozi, povjesničari, psiholozi…Svi će oni iz svojih kutova pokušati protumačiti što u stvari taj fenomen maškara znači. I katolička vjera dala je svoj doprinos ovim običajima.

Koliko god to neobično zvučalo – karneval je od davnine bio usko povezan sa katoličkom vjerom gdje vidimo da postoji jaka karnevalska tradicija. Opravdano se pitamo u čudu: „Kako je moguće da je „kruta“ katolička vjera tako olako kroz povijest prešla preko masovnog veselja koje nerijetko prijeđe u razuzdanost?“ Crkva se vjerojatno vodila mišlju o ljudskoj prirodi. Čovjek nije samo homo sapiens (čovjek razuma), homo faber (čovjek rada) nego i homo ludens (čovjek igre). Zato možemo reći da kršćanstvo nije apriori protiv maškara ili karnevala.

Moramo znati da se taj dan slavio neposredno prije četrdesetodnevnog korizmenog vremena, a kako je liturgijsko vrijeme Korizme – vrijeme intenzivnog promišljanja o muci, smrti i uskrsnuću Gospodina. To je vrijeme obraćenja, molitve, djela milosrđa, zauzetosti za potrebne, vrijeme tišine, samoće i razmišljanja, a onda i pokore i odricanja. Ljudi su osjećali potrebu da se prije tog korizmenog vremena vesele, ispušu, izludiraju, ižive i pripreme za ozbiljno vrijeme koje dolazi nakon toga. I prije kršćanstva, otkad je čovjeka, ljudi su nosili maske i ponašali se nekonvencionalno (blago rečeno). Taj dan im je „sve dopušteno“.

Kršćanstvo je u taj nazovi – poganski običaj, udahnulo jedan duhovni smisao i poruku. No, kako danas pokora, odricanje nisu u modi ni kao pojam, ni kao životna praksa (barem za većinu) – možemo reći da su maškare, karneval, život kao užitak, gluma i maske – postala naša svakodnevica – sveprisutna i općeprihvaćena kao stil ponašanja i života, te da su izgubili onaj smisao zabave, veselja i satire, te postali sve više u službi marketinga i njegova veličanstva – PROFITA. Isus, time i kršćanska vjera nisu protiv radosti čovjeka. Kršćanstvo nazivamo i ono jest „RADOSNA VIJEST“. I Isus se radovao i rado družio s ljudima. Radost je to koja oplemenjuje čovjeka i koja mu pomaže da raste kao čovjek.

Takve bi manifestacije kao što su maškare trebale u nama probuditi iskrenu radost, osjećaj zajedništva, znati se opustiti pa i našaliti na svoj ili tuđi račun, shvatiti to kao ispušni ventil svih naših stresova i frustracija, a ne priliku da nekoga ismijemo, omalovažimo, povrijedimo, diskvalificiramo, zadamo ranu i bol. S druge strane, kritika i šala na naš račun može nas potaknuti na objektivniju sliku o sebi. Maske, maškare, karnevali – prilika su da se zapravo zamislimo sami nad sobom i postavimo si neka važna pitanja kad skinemo sve te maske.

Lijepo nam to govori legenda o Narcisu koji – kada je vidio svoj odraz u vodi – zaljubio se u svoje vlastito, lijepo lice. Njegov odraz u vodi prevario ga je, jer je pokazivao samo njegovo izvanjsko lice, njegovu idealiziranu sliku, ali ne i njegov unutrašnji svijet: prošlost, patnju, bespomoćnost, strah, zbunjenost, bijes… I na kraju, njegova smrt je samo posljedica fikcije na svoju lažnu ličnost.

Drugim riječima u kontekstu ove teme možemo reći – naša maska (gluma), naša izvanjska pojavnost, naš lažni JA – to nismo mi. Od one naše prave osobnosti mi bismo možda najradije pobjegli i sakrili se pod maskama… ali tek kad prihvatimo i zavolimo sebe bez maski – otvaraju nam se vrata u naš unutarnji svijet koji je mnogo bogatiji nego izvanjski lijepi obraz. Nisu naš problem maske koje ćemo jednom u godini navući na svoje lice, već maske koje su postale naš drugi JA, naša krivotvorina, naše licemjerje, naša vanjska fasada. Želim na kraju svima – da nam maškare traju ipak samo do Čiste srijede – Pepelnice!

don Jurica Petković

Pogledajte još

U Lećevici je proslavljena Gospa Karmelska. Četvorica franjevaca proslavila su i četrdeset godina svećeništva.

I ove godine Župa sv. Martina u Lećevici svečano je proslavila blagdan Gospe od Karmela …

Gospa Karmelska proslavljena u Sitnom. Misno slavlje predvodio je fra Ivan Režić.

Blagdan Gospe Karmelske suzaštitnice župe Sv. Nikole Tavelića – Perković, proslavljen je  u Sitnom u …

Sestra Jakica Vuco izabrana je za vrhovnu glavaricu sestara dominikanki.

Sestre dominikanke su na svom 19. vrhovnom zboru izabrale novu vrhovnu upravu koja će voditi …