Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Petak je 11. listopada 2019. godine. Okružen stupovima vatikanskog trga te zagledan u baziliku svetog Petra prebirem misao kako se upravo nalazim doma. Da, baš doma. Ista toplina, sigurnost i radost kao kada obitavam u rodnom mjestu. Okrećem se oko sebe i uočavam tolike ljude koji su došli sa svih krajeva svijeta. Njihovi iskreni osmjesi ostavljaju mi nepogrešiv dojam kako i oni prebiru istu ili sličnu misao – da se nalaze doma.
Nastavljam hodati i diviti se svakom kamenu koji na svoj način ukrašava vatikanske zidove i građevine te izaziva razmišljanje o recima iz Prve Petrove: „Pristupite Kristu, Kamenu živom što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.“ (2, 4-5) Ljepota kršćanskog poziva prispodobljena kamenom nas budi kako bismo opravdali dragocjenost u Božjim očima.
Cijela atmosfera neumorno sve jače, iz sekunde u sekundu, pred oči stavlja činjenicu kako tu nisam samo posjetitelj koji će bilo fotografijom bilo pričom posvjedočiti svoju prisutnost, ovdje se osjećam da sam doma. Sama pomisao da Kristov vikar na zemlji boravi tu negdje u blizini izaziva poseban osjećaj, ponos i svjesnost kako nisam sam i kako sam dio Crkve koja je Božja njiva i građevina (usp. 1 Kor 3, 9) i Crkve koja je Ovčinjak kojim upravlja i kojega hrani Krist preko ljudskih pastira (usp. LG 6).
Katolički identitet najbolje se očituje ispoviješću svetog Vjerovanja, taj čin u tom trenutku kao da je svojevrsna osobna karta koja po svojoj naravi svjedoči identitet osobe. Svaki članak vjere, svaka riječ kao dragocjeni biser na svoj način upotpunjuje i ukrašava ogrlicu naše svete vjere. „I u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu…“ te riječi ispovijesti vjere najduže odzvanjaju te kao da takve kakve jesu pozivaju na svetost jer je sam Bog svet (Lev 11, 44) te poziv kao takav odzvanja i potiče na razmišljanje i djelovanje upravo jer sam dio Crkve tj. već prisutnog Kristova kraljevstva. (usp. LG 3) Tih deset minuta kao da je trajalo vječno, uspomena koja ne blijedi i koja po svojoj naravi izaziva vatru i potiče na ljubav prilikom razmišljanja o Otajstvu Crkve. „Koje li radosti što možeš reći sa svom snagom svoje duše: ljubim svoju Majku, svetu Crkvu!“ (Put, 518).
Šime Pleadin
