Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Lk 1 , 26-38
Evo, začet ćeš i roditi sina.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče:
»Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. l Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.
A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
Riječ je Gospodnja.
U prvom čitanju današnje svetkovine slušamo poznati navještaj proroka Izaije o djevici koja će začeti i roditi Emanuela, što znači S nama Bog.
Naime, mladi judejski kralj Ahaz suočen je opsadom koju su poduzeli njegovi neprijatelji, zato što im se nije htio pridružiti, te ga hoće svrgnuti s kraljevskog trona. Ahaz je uplašen i malodušan te počinje sumnjati da će Bog ostati vjeran obećanju koje je po proroku Natanu dao njegovome praocu Davidu, da će njegovo prijestolje utvrditi dovijeka. U strahu razmišlja o savezu s Asircima, što bi značio podrediti se tuđinskoj poganskoj vlasti, opteretiti narod dodatnim nametima te ga izložiti opasnosti od moralne i religiozne iskvarenosti. Izaija prepoznaje opasnost. Pokušava kralja uvjeriti da mu je strah neopravdan i poziva ga da traži od Boga znak vjernosti obećanjima. Kralj odbija tražiti znak, jer se boji osloniti se na vjeru. Zato mu Izaija sam obećava znak: Djevica će začeti i roditi sina. On će biti Emanuel – S nama Bog.
Izaijino proroštvo, koje je bilo izrečeno u određenim povijesnim okolnostima, izraz je prorokove vjere da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Poziv Ahazu da traži znak nije poziv da iskušava Gospodina, kako je to Ahaz shvatio, već da se osloni na vjeru u Gospodina. Bog je nebrojeno puta u povijesti i u daleko težim neprilikama pokazao da nikada ne napušta svoj narod te ga čudesnom rukom spašavao od propasti. Zato mu Izaija prorokuje kako će Bog ponovno dati znak po kojem će pokazati da je on Bog s nama.
U ovim teškim vremenima nailazimo na različita tumačenja epidemije koronavirusa i razornog potresa kao Božjeg znaka. Dobro je da u ovim pojavama gledamo Božji znak. Sve je oko nas Božji znak. Cijeli naš život, sve što se u njemu događa, cijela stvorena stvarnost, cijela ljudska povijest, cijeli svemir, sve je to Božji znak. Ali kakav znak? Što on označuje? Božju kaznu za grijehe ili Božju spasenjsku ljubav koja nas, istina, trajno poziva na obraćenje? Pitanje je zapravo s kakvim očima gledamo na svijet oko sebe. Odnosno s kakvom vjerom promatramo stvarnost kao znak. Koji su to znakovi koje tražimo i želimo vidjeti, a koji koje ne želimo ni vidjeti ni tražiti. Kakva je naša vjera? Naši pogledi na događaje oko nas mogu nam dati jako dobar odgovor.
Crkva ispunjenje Izaijina proroštva vidi u Isusu Kristu. On je Emanuel, Bog s nama. On je sam Bog koji je sišao na zemlju i uzeo našu ljudsku narav da nam pokaže kako je Bog uvijek uz nas, kako nas neizmjerno ljubi, jer je naš nebeski Otac, i kako nas izbavlja iz svih nevolja pa i od same smrti. Zato se sam podložio kazni grijeha da bi nas grješnike iste oslobodio. On je znak. Njegovo utjelovljenje, cijeli njegov ljudski život, sve njegove riječi i djela, a osobito njegova smrt na križu, znak su Božje ljubavi i vjernosti dovijeka. Zato je križ naš najuzvišeniji znak. Znak da je zlo poraženo a čovjek spašen. Križ nas tako uči kako u svakoj ljudskoj nesreći, u bolesti, poniženju, nasilju, prirodnim pogodama i nepogodama uvijek pobjeđuje Božja ljubav. I što je zlo jače to je Božja ljubav očitija. Samo treba imati vjeru koja to vidi.
Danas nam Crkva kao uzor istinske vjere stavlja Blaženu Djevicu Mariju. U prizoru anđelova navještenja Isusova rođenja otkrivamo kako je Marija vjerom prepoznala Božji spasiteljski pohod i prihvatila u njemu biti službenica Božja. Prepoznala je znak Božje ljubavi prema čovjeku. Zato je postala najsavršeniji uzor vjere na koju smo i mi pozvani. Marija nije samo pasivni primalac Božjeg otkupiteljskog pohoda, koju bi Bog bez njezina znanja i zalaganja upotrijebio za nekakav svoj nerazumljivi plan. Ona jako dobro zna da je čovjek potreban spasenja i da ga Bog izvodi upravo po križu njezina Sina. Vjerom savršeno pristaje u njemu sudjelovati kao žena i majka, kao bogoroditeljica te kao prva Isusova učenica koja prepoznaje i prihvaća Božju ponudu spasenja. U svojoj vjeri ustrajala je sve do križa.
U ovom je sav smisao vjere: u svemu vidjeti znak Božje ljubavi i spasenja.
