Homilija: 8. nkg. C – Nije učenik nad učiteljem – fra Josip Klarić

U ovim teškim i kriznim vremenima po Crkvu današnje evanđelje dolazi kao spasonosni putokaz. Koliko god bilo teško, istinski vjernik ne očajava nego s vjerom ide naprijed. Ide naprijed jer se nada da svaka kriza pruža mogućnost za novi početak. Crkva je u krizi, a krizna su vremena vremena čišćenja i obraćenja. Krizna vremena nisu samo ljudska vremena, ona su vremena i Isusa Krista jer u ovakvim situacijama ne dolazi samo do izražaja naša ljudska slabost, nego i snaga i jasnoća Isusovih riječi. Nigdje i nikada se ne očituje sva jasnoća i ljepota Isusovih riječi kao u kriznim vremenima Crkve. Stoga bi riječi današnjeg evanđelja morali uvijek imati pred očima svi kršćani, svi pastiri Crkve, i nositi ih kao zrcalo u kojem ćemo se ogledati i prepoznavati.

Isus je poznavao slabost svojih učenika. Stoga ih poučava istinskom životu i načinu ponašanja. Njemu nisu važne strukture nego čovjek i njegov život. On učenicima pa tako i nama predaje mudrost života. Kao što otac poučava djecu tako Isus poučava svoje učenike. A da bi bio što jasniji govori im u prispodobama, u slikama – i to slikama iz svagdašnjega života, a ne kao mi koji često prodajemo svoje umovanje, a zaboravljamo jasnu Isusovu Radosnu vijest.

Uzmimo Isusovu prispodobu o učitelju i učeniku koja se očitava danas u ovoj velikoj krizi. Možemo reći da je do krize došlo zato što se učenik (Crkva) izdigao iznad Učitelja, ili bolje rečeno, što je zaboravio Učitelja, što je više propovijedao sebe nego Isusa Krista. Kada se to dogodi, onda je pad neminovan. „Tko god se uzvisi bit će ponižen, a tko se ponizi bit će uzvišen.“, tako govori naš Učitelj. Isus Krist prolazi i danas našim selima i gradovima, našim crkvama i bogomoljama isto kao što je to radio dok je hodao ovom zemljom. Upire prstom u sve one koji donose i nameću propise, a da sami ne miču ni prstom. Slijepi smo od ljudske umišljenosti i ne vidimo i ne čitamo Isusove riječi, nego naše, ljudske, kako onda možemo voditi druge? Dobro vidi onaj pastir, svećenik, vjernik koji pokušava Isusove riječi živjeti, koji ima pred očima dobro kršćanske zajednice.

Isus navješćuje svoju Radosnu vijest svakom čovjeku i stavlja ga u jedan trokut, u suodnos, u zajedništvo s Bogom, s drugima. Stoga najprije Isus vodi svoje učenike do vjere. Jer oni koji vjeruju, oni su u zajedništvu s Bogom. Vjernici se oslanjaju na Boga i s tim su blaženi. Onaj koji je blažen potrudit će se da bude što sličniji svome Učitelju.

Današnjim riječima Isus poziva svoje učenike i sve nas da preispitamo sebe, da sami sebe upoznamo. Poziva nas da vidimo što je u našim očima što nam zaklanja vjernički vid. Isus nas pita čime smo sve ispunili naše srce. Što sve izlazi iz našega srca. Je li to ljubav prema Bogu i bližnjemu? Današnje Isusove riječi veoma su zahtjevne. Isus traži da upoznamo samoga sebe i da izgradimo sebe do te mjere da budemo potpuno čisti i sveti, a sve dotle dok to ne ostvarimo nećemo moći voditi druge ili upozoravati ih da imaju trun u oku dok u našem stoji brvno.

Zašto Isus naglašava važnost čistih očiju i oštrinu vida te važnost čistoće srca?

Zato što želi da njegovi učenici, a to smo mi, budemo baš kao on: milosrdni, neisključivi, ponizni. Učenici trebaju biti kao učitelj, ne iznad učitelja, nego kao učitelj. Da, jasno je, mi ne možemo Isusa ni u čemu nadmašiti: ni u milosrđu, ni u ljubavi, ni u poniznosti jer je on savršen, pravi čovjek i pravi Bog. Ali baš zato što je Isus i pravi čovjek traži od nas da svaki od nas bude pravi čovjek, da budemo pravi ljudi, a ne umišljene i samodostatne osobe, umišljeni bogovi. Međutim, čovjek se ponekad izdiže iznad Boga. A kada se čovjek umisli da je „božanstvo“ onda mu je drugi samo objekt. A s „takvih visina“ pad je vrlo bolan.

Isus očekuje od svojih da donose prave plodove. Donosi nam sliku dobroga stabla. Ne moramo biti voćari ili poljoprivrednici da bi znali što se sve mora raditi oko i sa stablom da dođe do dobroga ploda. Nije dovoljno samo okopati, zagnojiti, zalijevati, nego svaku suvišnu granu, posebno suhu, rezati i odbaciti. Vrijeme krize je vrijeme čišćenja, odbacivanje svega nevaljaloga, istinsko obraćenje.

Što je to na meni, na tebi, na nama što treba odstraniti, odrezati da bi naš kršćanski život bio plodniji?

Pred nama je korizma, vrijeme pokore, posta i molitve. Vjerujem da imamo puno razloga za molitvu, post i pokoru kako za naše grijehe tako za grijehe drugih članova Crkve, posebno njezinih pastira.

fra Josip Klarić

Pogledajte još

Nedjeljna homilija: Druga vazmena nedjelja C – Uskrsli i strah – mons. Marinko Mlakić

Ove nedjelje čitamo Ivanov tekst u kojem on opisuje dva susreta učenika s uskrslim Isusom. …

Nedjeljna homilija: Druga vazmena nedjelja C – Isus je živ! – fra Josip Klarić

Vjera i nevjera, vjernici i nevjernici su susjedi. Nalazimo ih u istoj obitelji, žive pod …

VIDEO HOMILIJA: Za naš portal evanđelje Nedjelje muke Gospodnje komentira fra Ivan Režić.

Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a ujedno predstavlja i početak …