Homilija: 4. korizmena C – Bog je naš Otac (Prispodoba o izgubljenom sinu) – mons. Marinko Mlakić

Prispodoba o izgubljenom sinu, vjerujem, svima nam je dobro poznata. Bez sumnje, ona je jedan od najdojmljivijih tekstova u cijelom Svetom pismu. Teško je da će itko, ukoliko je ozbiljno čita, ostati ravnodušan. U njoj u prvi plan izlazi beskrajno milosrdni otac, koji raširenih ruku prima svoga izgubljenog sina, nakon što je ovaj prosuo sve svoje naslijeđe. Otac predstavlja samoga Boga. On je naš nebeski Otac pun ljubavi i milosrđa prema svakom od nas. Ljubav oca ili majke prema svome djetetu u našem zemaljskom iskustvu predstavlja najsnažniju sponu između dviju osoba. Nema tog iskušenja koje bi je moglo slomiti. Nema te žrtve koju odgovoran otac ili majka ne bi podnijeli za svoje dijete. Nije to nit žrtva vlastitog života. I to je središnja poruka ove prispodobe.
Sve što Bog hoće za nas i zbog čega traži od nas sve što traži Isus uspoređuje s ljubavlju jednoga oca prema svome djetetu. Štoviše, Sveto Pismo nam objavljuje da je ljubav oca ili majke samo blijeda slika one ljubavi koju Bog ima prema svakome od nas. Nije moguće da netko od nas tako daleko odluta, da se toliko iznevjeri Bogu i njegovoj ljubavi, a da ga on ne bi prihvatio raširenih ruku natrag u svoj dom. A samo u očevu domu sin može istinski biti zadovoljan i radostan. Izvan njega nigdje i nikada.

Međutim, ova parabola, osobito kada je razmatramo u vremenu korizme, nosi u sebi najozbiljniji poziv na obraćenje. Štoviše ona nam ga predstavlja kao nužan preduvjet da bismo pravo doživjeli tu Božju bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav. Naime, oba sina, i mlađi i stariji, u teškoj su zabludi o svome ocu. Ne razumiju njegovu ljubav i zbog toga nisu kadri u njegovu domu doživjeti sreću i zadovoljstvo koje im otac pruža. Oni ga gledaju kao gospodara kojemu moraju služiti. Mlađi zato uzima svoj dio baštine i odlazi. On misli da će negdje drugdje, daleko od oca slobodan pronaći sreću i mir. Učiniti takvo što živome ocu značilo je duboko ga poniziti. Tek kada je ostao bez imetka i dostojanstva, shvaća svoju zabludu.

Međutim, možemo lako uočiti da povratak mlađeg sina nije motiviran iskrenim kajanjem zbog toga što je iznevjerio oca. On se vraća radi toga da koliko toliko ublaži svoju bijedu. On se ne vraća da s ocem uspostavi srušeni odnos oca i sina, već gospodara i sluge, zbog čega je i otišao od njega. Da nije ostao bez ičega, ne bi vjerojatno niti razmišljao o povratku. Zato tek kada je došao k ocu i suočio se iznova s njegovom ljubavlju, s time da otac nije nikakav gospodar koji hoće vratiti svoje i kazniti sina zbog nepromišljenog poteza, pred njim je teški zadatak obraćenja. U ozračju očeve ljubavi on tek sada treba potpuno očistiti svoju savjest od svih grijeha, zabluda i natruha ohole sebičnosti.

Potpuno isti problem ima i stariji sin. On nije otišao iz očeve kuće, ali se svejedno u njoj ne osjeća dobro. U sebi gaji duboko nezadovoljstvo i gorčinu prema ocu. Poput pismoznanca i farizeja smatra se pravednikom koji ne treba obraćenje te je zato nezadovoljan i prigovara ocu zašto je raširenih ruku primio natrag njegova grješnog brata. On misli da očevu naklonost treba zaslužiti. To nije smisao naših molitava, postova i dobrih djela. Čašćenje Boga o kojem imamo iskrivljenu sliku neće nas učiniti istinski radosnima. Povratak jednoga sina poziv je i njegovom starijem bratu da preispita svoju sliku o vlastitom ocu. Da uvidi svoje zablude koje ga čine slijepim te ne vidi koliku ljubav ima u očevoj kući.

Obraćenje nije tako jednostavno. Ono je proces. Povratak k Bogu traži puno više od bijega od svoje bijede. Ono traži iskreno suočavanje sa svojim grijesima i zabludama. Zašto? Zato što Bog ne želi biti naš gospodar koji hoće silom upravljati našim životom. Ne želi slavodobitno parazitirati na našoj slabosti i na našim grijesima. On ih hoće potpuno izbrisati. Hoće s nama uspostaviti odnos oca i sina. Odnos ljubavi.

Parabola nije završena. Na nama je da to svatko za sebe učini. Svatko od nas treba se osloboditi svih krivih slika o Bogu, svih grijeha i zabluda o slobodi i radosti izvan očeve kuće, koje imaju korijen u našoj oholoj sebičnosti, da bi istinski doživio ljubav Božju. U njoj jedinoj možemo pronaći svoje pravo dostojanstvo – dostojanstvo sinova i kćeri Oca našega koji je Bog na nebesima.

Pogledajte još

U Prvić Luci proslavljena Gospa od Anđela. Mons. dr. Nikola Škalabrin proslavio pedeset godina svećeništva.

U petak, 02. kolovoza župljani župe Prvić Luke i njihovi gosti i turisti proslavili su …

Brojni vjernici na Visovcu proslavili Gospu od Anđela. Misno slavlje predvodio je biskup Tomislav Rogić.

Ova današnja franjevačka svetkovina, Gospa od anđela, u samostanu Gospe od Milosti na otočiću Visovcu, …

Imenovanja i razrješenja u Šibenskoj biskupiji

U Šibenskoj biskupiji došlo je do sljedećih imenovanja i razrješenja: Alviž don Grgur, ovogodišnji mladomisnik …