Homilija: 1. korizmena C – Isusova i naša pustinja – fra Josip Klarić

Prije nekoliko dana, na čistu srijedu, započeli smo korizmu. Korizma je puna sadržaja, puna znakova. Sa znakom pepela započeli smo korizmu. Pepeo podsjeća na prolaznost ovoga svijeta. To najočitije predstavlja stara formula kod pepeljanja: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti!“ Druga formula puno bliža kršćanskoj nadi glasi: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ Korizma po sebi nosi poruku ozbiljnosti života, to znači da se čovjek mora pripremati za tako ozbiljan život. Drugi vrlo upečatljivi znak korizme je broj 40. To je biblijski broj. Spomenimo samo neke događaje u Bibliji koji su povezani s ovim brojem: četrdeset godina hoda Izabranog naroda kroz pustinju, četrdeset dana potopa, četrdeset dana Mojsijeva boravka na Sinaju…

Isusovih 40 dana u pustinji bili su njegova priprema za navještaj kraljevstva Božjega. Bio je to veliki izazov ali i velika kušnja. Naš je život, također, pun izazova kao i kušnji na koje svaki od nas mora odgovoriti. Isus je kao svaki drugi čovjek stajao pred jednim životnim izazovom. Da bi na njega mogao ozbiljno odgovoriti morao se dobro pripremiti. Priprema je počela njegovim krštenjem na Jordanu gdje je zajedno s ostalim vjernicima slušao propovijedi Ivana Krstitelja da bi na kraju zatražio krštenje. Na njegovu krštenju „Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj.“ Današnje evanđelje spominje istoga Duha: „Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao“. Možda se na ovo zgražamo i čudimo što je Isus kušan, ali to je moguće, jer je i on čovjek. Ostaje nam tajna zašto Bog dopušta kušnju, zašto dopušta kušnju svoga Sina. Ne možemo to razumjeti. Međutim, ako dopustimo i prihvatimo da je svaki čovjek slobodan, da Bog nikoga ni na što ne prisiljava, da poštuje ljudsku volju i slobodu, onda nam je shvatljiva Isusova kušnja, jer i Isus je čovjek. Isus nije podlegao kušnjama. Ni u času gladi nije podlegao zamamnoj hrani, častohleplju, klanjanju idolima, moći… Važnija mu je bila naklonost i volja Božja. Slične kušnje prate svakog čovjeka.

Još je jedna ozbiljna stvarnost povezana s korizmom. To je pustinja. Ne mora to biti ona prava pješčana pustinja bez vode i šume. To može biti pustinja u našoj nutrini. Pustinja može biti i plodna, jer tjera čovjeka na duboko promišljanje i traži odluku. Tu čovjek donosi životnu odluku. U pustinji nema privremenog rješenja. Za Isusa pustinja je bila istinski dobitak jer je to bio susret vlastite volje s voljom Božjom. Susret sa samim sobom i susret s Bogom. Nakon intezivne molitve, posta i pokore, čovjek malakše, oslabi, potrebna je hrana, kruh. Treba utažiti glad. Upravo tu, kad je čovjek slab, osjetljiv, gladan, dolazi velika kušnja. To je prva kušnja svakog čovjeka. Tu đavao vreba svoju priliku. Ali Isusovih 40 dana molitve, ispitivanja sebe u odnosu na Boga, propitivanja svoje volje i volje Oca nebeskoga, ne daje đavlu nikakav izgled za uspjeh. Isus ne popušta. Koliko god kruh bio važan za tijelo, za život, to ipak nije sve. Čovjek ne živi da jede, nego jede da živi, kaže poznata izreka. „Ne živi čovjek samo o kruhu.“
Druga kušnja je pohlepa za posjedovanjem, nude se sva kraljevstva zemaljska. Đavao igra jakom kartom, igra na ljudsku pohlepu. Ali, Isus ne prigiba koljena nego odlučno upozorava: „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!“ Isus će na drugom mjestu reći: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“

A treća je kušnja kojoj čovjek teško odolijeva – težnja za vlašću, ovladavanje svime i umišljajem da je božanstvo, da sve može. Napasnik je tako lukav da citira biblijske tekstove kako bi ostvario svoj cilj. Svaka kušnja zamotana je u vrlo lijepi papir, u celofan jer cilj je zavesti čovjeka. Anđeli će te „na rukama nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“, kaže đavao. Isus ne traži sluge. On je došao služiti, a ne da bude služen. I tu će kušnju Isus odlučno odbiti riječima: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“

Poruka današnjeg evanđeoskoga teksta je: kruh, hrana, odjeća su važni za tijelo, ali čovjek je više od samog tijela. Ne živi čovjek samo od toga. „Čovjek živi i od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta.“

Ne prigibaj svoja koljena ni pred bogatstvom ni pred čovjekom, a još manje pred lukavim, a nekad i pobožnim đavlom, nego samo pred Bogom.

Kako se mi nosim s iskušenjima? Od čega mi živimo? Pred kime ili čime prigibamo svoja koljena?

fra Josip Klarić

http://www.zupagospavangrada-sibenik.hr